Nedavno je istraživanje Pew Researcha katalogiziralo gotovo potpuni kolaps vjere u Sjedinjenim Državama. Činjenice su poražavajuće. Samo 26% katolika mlađih od četrdeset godina u SAD-u vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u svetoj euharistiji, piše Sam Guzman s portala Catholic Gentleman.

Ako je Euharistija izvor i vrhunac naše vjere, izvor iz kojeg teče život Crkve, onda je ovo izvješće krajnje osuđujuće. Euharistija je srce vjere – a ipak 7 od 10 mladih katolika u klupama ne vjeruje u nju. Ako je to istina, onda oni doista ne vjeruju katoličkoj vjeri ni u kakvom suvislom smislu.

Mnogi su užasnuti ovom statistikom, i to s pravom. No, dok su razlozi našeg sadašnjeg kolapsa vjere mnogostruki, vjerujem da jedan od glavnih razloga nije teško identificirati – moderna religija konzumerističkog izbora.

Nova globalna religija

Sva kultura proizlazi iz cultusa, istinskog obožavanja. A svo autentično štovanje proizlazi iz osjećaja svetog otajstva u srcu života. To simbolično predstavljaju crkve u središtu srednjovjekovnih europskih sela, iz kojih bi cijelo selo zračilo prema van. Bogoslužje je bilo glavni čin srednjovjekovnog europskog života. Bez creda utjelovljenog u činu božanskog štovanja, bez svete žrtve, ništa drugo nije imalo smisla.

Brzo naprijed u naše vrijeme, i tu je novo središte globalnog sela—i to nije crkva nego trgovački centar. Jer konzumerizam je nova globalna religija. Glavno učenje konzumerizma je da neograničen izbor, neograničena sloboda donosi sreću. Iz ovog kulta izbora proizašla je dogma radikalne autonomije ili potpunog samoodređenja. Ova dogma je sažeto izražena u motu zloglasnog sotonista od prije jednog stoljeća, Aleistera Crowleyja: “Čini što želiš”.

Stvarnost je, dakle, podložna našoj volji. Neograničen izbor, neograničena sloboda, neograničeno samoodređenje—to su temeljna načela na kojima počiva naša moderna kultura. Ništa ne može stati na put neograničenom izboru, našoj sposobnosti da preinačimo stvarnost na svoju sliku. Prinijet ćemo čak i vlastitu djecu kao žrtvu ovom nezasitno zahtjevnom bogu.

Njegov moderni credo neograničenog izbora čuje se u ljutitim pjesmi zagovornika abortusa: “Moje tijelo, moj izbor”. Čak je i Vrhovni sud Sjedinjenih Država hrabro proglasio dogmu o samoodređenju u svojoj zloglasnoj odluci Planirano roditeljstvo protiv Caseyja:

“Ova pitanja, koja uključuju najintimnije i najosobnije odluke koje osoba može donijeti u životu, izbore koji su ključni za osobno dostojanstvo i autonomiju, središnja su za slobodu zaštićenu Četrnaestim amandmanom. U središtu slobode je pravo na definiranje vlastitog koncepta postojanja, smisla, svemira i misterije ljudskog života. Uvjerenja o tim stvarima ne bi mogla definirati atribute osobnosti da su nastala pod prisilom države.”

Štoviše, sve prepreke na tržištu neograničenog izbora moraju biti uništene. Glavna među tim preprekama je autentična vjera. Čovjek opsjednut transcendentnim istinama nužnosti živi u skladu s vrijednostima koje su radikalno u suprotnosti s dogmom o samoodređenju. Dakle, njegova vjera mora biti ili potisnuta na drugo mjesto u njegovu životu ili potpuno uništena.

Moć korporativnih milijardi – koja se očituje u marketingu, oglašavanju i medijima – neumoljivo radi na uništavanju transcendentnog, svetog i usmjeravajući naše oči na kraljevstvo ovoga svijeta. Tržište mora vladati; to je bog koji neće tolerirati suparnike.

Kontrarevolucija

Suočeni s kulturom koja obožava radikalnu autonomiju, što nam je činiti?

Možda je glavni način odbacivanja ropstva modernosti povratak vitalnosti tradicije. To je krajnji čin revolucije. Sada mnogi pogrešno smatraju tradiciju samo ustajalom ponavljanjem radnji i formula iz prošlosti. No, to je tako daleko od istine! To je dinamizam, unutarnja energija prošlosti koja se nastavlja u sadašnjosti. Jer kontinuitet je bitan za život. Starim, a ipak ostajem ista osoba kao što sam bio kad sam bio dijete, jer se moj unutarnji život nastavio bez prekida. To je ono što tradicija jest i znači.

Suvremeni konzumerist pita: “Što želite u svom obožavanju?” Tradicionalist se pita: “Koje je štovanje najvrijednije Bogu?” – a zatim mu se predaje. Modernost počinje od čovjeka, ali tradicija počinje od Boga.

Ako želimo djelotvorno evangelizirati, naši životi i naše bogoslužje moraju govoriti o drugom poretku, onom koji odbacuje konzumeristički izbor i proglašava da je transcendentno stvarno. Činimo to kad poljupcem častimo relikviju. Činimo to i kada se klanjamo pred Presvetim u zlatnoj monstranci. Kad molimo, otvarajući se djelovanju milosti, činimo to. Kad se usudimo sjetiti naše smrti, činimo to. Kada pokleknemo pred tabernakulom, činimo to. Kada žrtvujemo želje i hirove trenutka za ono što je vječno, činimo to. Kad štujemo Svetu Djevicu, činimo to. Kad prolazimo gradskim ulicama uz radosne napjeve i tamjan, činimo to. Kad ispovijedamo svoje grijehe svećeniku, to činimo.

Sve ove geste i čini su čudni, pa čak i bizarni u očima svijeta. Oni su čudni i zapanjujući jer su činovi prepuštanja nečemu većem i višem od nas samih, nečemu što nismo napravili niti odabrali. Oni govore o vrijednostima koje nadilaze tržište, o svijetu duha koji prožima svijet materije. To su djela koja otvaraju prozore Božanskom.

Čak bih otišao toliko daleko da bih rekao da ako naša religija nije čudna svijetu, onda smo u određenoj ili drugoj mjeri izgubili vjeru. Kada je naše bogoslužje zatvoreni krug, kada se okrene prema čovjeku i čovjekovim željama, ono odmah počinje umirati. Stoga moramo biti poput trojice hebrejskih mladića zabilježenih u Svetom pismu koji su se odbili pokloniti pred masivnim idolom kojeg je podigao kralj Nabukodonosor. Kad su se svi ljudi klanjali pred njim, ovi mladići su stajali uspravno, poput strijela koje upućuju u nebo, jer su se željeli klanjati samo Bogu.

Isto tako, moramo se poniziti pred svojim Bogom i Kraljem u Svetoj Euharistiji i primiti ga sa strahom i trepetom. Moramo živjeti kao da je još Stvarniji od svih prolaznih sjena ovoga života – jer on jest. Moramo se vratiti živoj vitalnosti tradicije, jer se time bunimo protiv modernog kulta čovjekove autonomije. Ukratko, katolicizam moramo ponovno učiniti čudnim, jer ćemo na taj način biti svjedoci umornog i ranjenog svijeta koji čezne za božanskim.