Deset suvremenika bl. Alojzija svjedočilo je za HKM o njegovoj svetosti. Riječ je o gostima HKR-ove emisije “Od Krista pozvani” čiji su životi obilježeni i obogaćeni susretima sa Stepincem, a to su franjevci pater Bonaventura Duda i Domagoj Šimunović, preč. Josip Gjuran, vlč. Mato Repić, vlč. Stjepan Penić, vlč. Gojislav Kovačić, mons. Ivan Golub, zatim blaženikovi rođaci – brat i sestra Burja vlč. Alojzije i s. Terezija, te nećakinja s. Magdalena Mrzljak.

Mozaik svjedočanstava prati Stepinčev život od biskupskog ređenja do posljednjeg ispraćaja u zagrebačkoj katedrali. Sestra Magdalena Mrzljak bila je mala djevojčica kada ju je baka Barbara Stepinac vodila na ujakovo biskupsko ređenje. I danas pamti mjesto gdje je sjedila za vrijeme svečanosti.

“Na vek je govoril ‘U tebe se Gospodine uzdam’. On je uvijek dobre volje bil, bilo mu je drago da netko može doći, i ak’ sam imala kaj za povedati i kome kakvu poruku odnesti… Znam da su mu sestre (milosrdnice) iz Švicarske posebno naručivale rublje da mu u bolesti bude ugodnije, a on je najviše krašićku rubaču nosil, koja je iz platna”, posvjedočila je s. Magdalena.

Pater Bonaventura Duda i mons. Ivan Golub od ranog su djetinjstva pratili tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, pa do posljednjeg ispraćaja u zagrebačkoj katedrali.

Pater Duda ga je prvi puta susreo 1937. godine u Varaždinu, a mons. Golub se prisjetio kako je u sjemeništu primio svetu pričesti iz Stepinčevih ruku, kao i mlade mise Matije Burja u Krašiću. Za vrijeme mise primio je od Stepinca ‘mir s tobom’.

“Ja sam imao osjećaj taknuo me svetac, i nisam se prevario. Želim dočekati kada bude proglašen svetim”, rekao je mons. Golub.

Vlč. Mato Repić bio je ređen za svećenika kada je zagrebački nadbiskup u katedrali izrekao: ‘šaljem vas u krvavu kupelj”. A, kako se režimska vlast odnosila prema svećenicima koji su bili u Stepinčevoj blizini posvjedočio je preč. Josip Gjuran. Bio je jedan od onih svećenika koji su bili lažno optuženi, i jedva je preživio linč koji su mu priredile pristaše komunističke vlasti. “On je imao nekakvu karizmu da vas je mogao utješiti, i znal je utješiti. K njemu sam išel plačući, a vraćal bi se pjevajući”, riječi su preč. Gjurana.

“Nikada ga nisam vidio srditog,… znao je zasvirati tamburicu,… jako je volio životinje”, rekao je Stepinčev rođak vlč. Alojzije Burja.

O odrastanju uz Stepinca u Krašiću posvjedočili su vlč. Alojzije Burja i njegova rođena sestra s. Terezija, vlč. Gojislav Kovačić i vlč. Stjepan Penić.

“Ja ga nikada nisam vidio srditog, ljutog, a mi ministranti smo mu češće puta dali povoda. Mama je govorila da je bio na njezinoj svadbi i da je svirao tamburicu… Jako je volio životinje“, rekao je vlč. Burja.

S. Terezija je govorila o dopisivanju sa Stepincem kada je ušla u Karmel u Brezovici, a vlč. Kovačić posvjedočio je o čudu koje je doživio na jednoj uskrsnoj misi: “Iz njega je izbijala jedna smirenost. Često sam ga pratio dok je klečao na klecalu i molio, i pred mojim očima je bio kao da lebdi iznad klecala… A za vrijeme jedne uskrsne mise kod podizanja sam vidio samo hostiju, a u mjesto njega sam vidio svjetlo. Isto tako vidio sam kalež, a njega ne, i kada je završilo podizanje vidio sam kardinala obučena u paramente koje je imao za Uskrs”.

Vlč. Stjepan Penić se iz djetinjstva prisjetio Stepinčevih propovijedi: “Ono kako je propovijedao vidjelo se da on to živi. Nisam nikada vidio da on sa nekom mržnjom, ili nekim bijesom govori bilo protiv koga”. Kao voditelj Hrvatske katoličke misije u Essenu vlč. Penić je imao prigodu razgovarati s dr. Peterom Grünwaldom koji je, pri obdukciji u Zagrebu, pokušao spasiti Stepinčevo srce.

Mozaik svjedočanstava završava sjećanjem na posljednji ispraćaj kardinala Stepinca u zagrebačkoj katedrali. Tada su uz njegov odar bili pater Bonaventura Duda i pater Domagoj Šimunović.

“Katedrala je bila puna. Čekali smo možda tri sata prije nego što je kardinal dovezen. I kada je tajnik Pišonić skinuo gornji pokrov, cijela je katedrala udarila u plač”, riječi su p. Dude.

P. Šimunović je pomagao vjernicima koji su željeli da se njihove krunice, sličice i rupčići dotaknu kardinalova mrtvoga tijela.

“Taknuti sveca – to se ne može opisati. I sada me trnci prolaze kada se toga sjetim“, posvjedočio je p. Šimunović.