Budi dio naše mreže

Nositi svoj križ znači odreći se sebe, svojih želja, svojih egoističnih ciljeva!

Na 12. nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed preč. Josipa Filipovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika Župe sv. Martina biskupa u Bošnjacima. Preč. Josip Filipović između ostalog ističe: "Nositi svoj križ znači odreći se sebe, svojih želja, svojih egoističnih ciljeva. Drugim riječima, prihvatiti žrtvu, predati se drugome".

/ mp

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, slušamo Isusove riječi u današnjem Evanđelju. No, nije li čovjeku upravo najteže odreći se samoga sebe? Svojih mana, navika, sebe u središtu. Nije li mu najteže napustiti sliku o sebi kao o onome koji sve može sâm, bez Boga i njegova vodstva i pomoći? Najteže je čovjeku odreći se sebe. A odreći se sebe, znači predati se u potpunosti drugome. A upravo su križ i odricanje usko povezani. Nositi svoj križ znači odreći se sebe, svojih želja, svojih egoističnih ciljeva. Drugim riječima, prihvatiti žrtvu, predati se drugome. Kad se pitamo, radi čega ili radi koga – tada naše odricanje, odnosno prihvaćanje križa, treba biti poput Kristova prihvaćanja križa. A on je ponio križ svoj radi nas ljudi i radi našega spasenja. Kad nas, dakle, zadese nevolje, trpljenja, bolesti, kad nas ne razumiju naši bližnji i kad nas pritisne patnja i bol, sjetimo se i da je naš Spasitelj prihvatio dragovoljno žrtvu života. Kad ne znamo kako dalje, kad se u našim glavama rađa na stotine zašto, odrecimo se sebe i stavimo u Gospodinove ruke. Prepustimo se Njemu koji je jasno pokazao koliko nas ljubi.

Sveta Terezija Avilska o križu lijepo kaže: „U križu je život i utjeha, samo je on put koji vodi u nebo.“

Isus nas poziva: Hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom… Uzeti na sebe svoj križ može samo hrabar čovjek, čovjek koji u sebi ima božansku snagu. Takva snaga treba svima nama. Često promatramo tolike ljude koji zaista nose svoj križ dostojanstveno, junački, više nego hrabro. Drugi pak teturaju pod svojim križem, padaju, ali ipak od njega ne odustaju. Sigurno je bolje i tako nositi križ nego od njega odustati.

Često se divimo ljudima koji nose daleko teže križeve nego što je naš, nose ih često daleko hrabrije i bolje nego mi svoj križ života.

Divimo se tako tolikim majkama i očevima koji su izgubili svoje dijete ili je ono bolesno. Divimo se tolikim ljudima koji svoje križeve bolesti, stradanja, invaliditeta nose hrabro. Ljudima koji preživljavaju i jedva spajaju kraj s krajem. Ljude odbačene, prezrene, rastavljene, napuštene. Ljude koji nose svoje križeve – svjesni toga ili nesvjesni – i ne kukaju, ne zanovijetaju, ne žale se. Odakle takvi ljudi crpe svoju snagu, ako ne od Krista koji je upravo tako nosio i svoj križ.

Povežimo ove dvije misli današnjeg Evanđelja zajedno: dajući se raspeti na križ, Krist nam je pokazao svoju brigu za sve ljude, odrekao se sama sebe, te svima pokazao put spasenja, a to je put nesebične ljubavi. Križ i ljubav idu zajedno. Bez smisla za žrtvu, ljubav nije prava ljubav. Sveta Majka Tereza iz Calcutte govorila je: Prava ljubav boli. Križ je tako škola ljubavi. Kad pogledamo križ, sjetimo se velike ljubavi kojom nas je Bog ljubio.

No svjesni smo da nam životni križevi često oduzimaju hrabrost, snagu i mir srca. Osjećamo se tada kao da smo napušteni od Boga, obeshrabreni i bespomoćni. Ali to je samo privid, naša osobna praznina i slabost. Križ je znak spasenja, Kristov znak. Upravo se u patnjama i bolnom križu čovjek mora i može pouzdati u Boga. Svaki križ ima smisao i blagoslov. I kad nam se križ učini neshvatljivim, naše pouzdanje treba biti u Bogu. Nikada nam Bog nije tako blizu kao u križu. Križ, na koji je Isus bio prikovan, bila je njegova najjača propovijed. Propovijed koja je jača od svake riječi, propovijed Božjega srca koje je i za me probodeno.

Križ za vjernika (kršćanina) nije samo puki simbol.

Za vjernika je križ znak nade koji nam otvara stvarnost Božjeg života.

Znak da usprkos svemu, nevoljama i problemima svakojake naravi, nisam sam. Isusov Križ u sebi nosi poruku njegova života: smisao je života u darivanju i predanju za druge. Upravo je križ vrhunac tog predanja, predanja koje otkriva pravo lice ljubavi. A iskrena i istinska ljubav nikad ne poznaje vlastiti interes, nego uvijek gleda i postoji zbog drugoga. Križ otvara onu skrivenu dimenziju ljubavi: istinska i iskrena ljubav ne bježi od žrtve, od vlastita žrtvovanja i darivanja za drugoga i zbog drugoga. Podsjećaju nas na to riječi Svetoga pisma: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Zato, promatrajući križ, u njemu možemo vidjeti i iščitati snažnu priču o Bogu koji nije samo tek puki promatrač čovjekove nevolje, nego je i sam dionik čovjekova života, njegove borbe i patnje.

Nadalje, križ nikada nije i ne smije biti tek ukras na vratu ili dio zida našega doma, nego znak Kristove ljubavi u svijetu u kojem živimo. Znak one žrtve kojom smo otkupljeni i oslobođeni jarma grijeha i smrti. Napose, križ nam uvijek treba biti primjer koji trebamo u životu nasljedovati, suobličujući se žrtvi samoga Božjeg Sina, kako bismo i sami, po toj žrtvi predanja Ocu i prihvaćanja svojih životnih križeva, zaslužili jednoga dana – nakon svih naših uspinjanja na kalvarije našega života – doživjeli i slavu uskrsnoga jutra.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Filipovića  prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Ključne riječi:
Vjesnik

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja