Malo tko danas razumije što je sveti strah Božji. Više se ne čuje ni starce kako uzdišu: „Nestalo je straha Božjega!“ U prošlosti se pod tim podrazumijevalo da je nestalo poštenja, vjernosti, morala, lijepog ponašanja, držanja riječi, čestitosti, čednosti…

Premda nam strah nije drag, otkrivamo da i u njemu ima nešto dobra. Još je stari Aristotel tumačio da smo bez straha luđaci, a ako nas strah previše koči – onda smo kukavice. Hrabrost, kao i sve druge kreposti (tko još danas razumije riječ krepost?), leži u sredini između krajnosti.

„Ako nema Boga sve je dopušteno“ – upozorava nas Dostojevski.

I psiholozi tvrde da nam je strah od pomoći. Ako je dobro „naštiman“, pospješuje rad mozga, inteligenciju i osjećaje. Ako je pretjeran, postaje destruktivan. Dobra strana straha je i to što nas čuva od fizičkih i psihičkih oštećenja. Ne vozimo, primjerice, prebrzo jer se bojimo za vlastiti i tuđi život.

Te dobre strane straha mogu se primijeniti i na sveti strah Božji. Dok je u razumnim granicama, on pospješuje život naše duše i čuva nas od zla i grijeha. On je početak mudrosti, kako kaže Sveto pismo. Aktivira nas u traženju konačne istine, mudrosti života i Onoga koji je sama Mudrost. S druge strane, čuva nas da ne padnemo u razne ludosti. Kad nestane straha Božjega, u dušu dolaze zvijeri iz mračnih dubina i preoblikuju je na svoju sliku.

Među sedam darova Duha Svetoga nalazi se i strah Božji. Stari su svakom od sedam darova Duha Svetoga suprotstavili po jednu tešku manu. Kao suprotnost strahu Božjem postavili su neumjerenost – u jelu, piću i svemu ostalome. Drugim riječima, čovjek bez straha Božjega ne doživljava granice koje ga čuvaju. Ne shvaća značenje riječi „napast“. Ne prepoznaje opasnosti za dušu, pa si dopušta gledati, slušati, činiti, misliti i govoriti – što god hoće i dokle god hoće.

Kao suprotnost strahu Božjem postavili su neumjerenost – u jelu, piću i svemu ostalome.

Možda nam je teško zamisliti što znači u sebi imati sveti strah Božji. No puno nam je lakše zamisliti kako izgleda život bez tog dara Duha Svetoga. Bez straha Božjega ostajemo bez ikakvih moralnih ograda, pa postaje „kao ništa“ varati, lagati, krasti, klevetati, iskorištavati druge, ponižavati ih – i tako sve do samog pakla.

Dobar je strah Božji. Osjećamo ga kao Prisutnost – osobito onda kada i gdje nijedno ljudsko oko nije prisutno. To nije Prisutnost koja straši, nego Prisutnost koju nas je strah izgubiti, jer bez nje sve postaje besmisleno i apsurdno. To su nam snažno opisali ateistički filozofi apsurda poput Sartrea i Camusa. Pokušali su pronaći izlaz, način kako živjeti bez te Prisutnosti, ali i njihovi pokušaji – kao i svi drugi do danas – ostaju tragikomični. Camus kaže da je glavno životno pitanje: „Zašto ne počiniti samoubojstvo?“, dok Sartre tvrdi da je jedino rješenje hrabro prihvatiti očaj?!

Dobar je strah Božji.

Uvjeren sam da za čovjeka i čovječanstvo nema drugog spasenja ni nade osim tog Prisustva koje uprisutnjuje Istinu, ali i Ljubav i brigu, jer nam stavlja granice koje nas čuvaju. „Ako nema Boga sve je dopušteno“ – upozorava nas Dostojevski. Neuropsihijatar V. Frankl tvrdi nam da savjest nije moguće objasniti samo kao psihološki fenomen, već u njoj čovjek susreće Prisutnost transcendencije. Frankl i zdrava logika zaključuju da nije moguće biti poslušan savjesti osim ako ona nije glasnogovornica nečega višeg od nas.

Bez svijesti o toj Prisutnosti u skrovitosti, sve činimo samo da nas ljudi vide. Danas bismo mogli reći – činimo sve da nas kamere uhvate u kadar. I tako se raspadamo. Ispražnjuje se naš unutarnji čovjek i ostajemo prazna ljuska, prepušteni na milost i nemilost ljudskom kockanju – rijeci prevladavajućega mišljenja. Bez svetoga straha Božjega nemamo nikakvu otpornost na strah od ljudi. Sveti strah Božji i kukavički strah od ljudi obrnuto su proporcionalni. Što više svetoga straha Božjega imamo, to ćemo više govoriti i djelovati po savjesti, po istini i po ljubavi – a manje po onome što diktira psihologija mase.

Sveti strah Božji je kao sol – čuva od kvarenja i daje okus svemu. Bez straha Božjega gubimo tek. Gozba života nam se gadi. Kolikima je sve dosadno, nepodnošljivo, apsurdno, užasno, nakazno… To je zato jer je nestalo straha Božjega!

Kako je lako ostati bez straha Božjega!

Duše Sveti, vrati, pojačaj i umnoži dar svetoga straha onome koji piše i onima koji čitaju.
Bez Božanstva tvojega,
čovjek je bez ičega –
tone sav u crnom zlu.