Molitva je svakako jedno od najvažnijih načina kojim se oslobađamo duha ovoga svijeta i po kome nas Bog oslobađa. Čovjek je ljubljeno Božje stvorenje, sposoban spoznati i uzljubiti Boga. I nakon što je grijehom narušio svoj odnos s Bogom, okaljao svoju dušu i izgubio sličnost s Bogom ostaje u njemu želja i duboka čežnja za svojim Stvoriteljem na čiju je sliku stvoren. S druge strane, Bog neprestano poziva čovjeka na pomirenje s njime i otajstveni susret s njegovom ljubavi u molitvi. Tako da je molitva jedno uzajamno traženje Boga i čovjeka, gdje vjerna Božja ljubav prva izlazi u susret čovjeku, a on sa svoje strane na nju odgovara. Bog nam je darovao svoga Sina Isusa Krista kao Otkupitelja i Spasitelja, tako da kršćani u njemu i njegovoj molitvi imaju savršeni uzor molitve. Isusova molitva odražava i podržava traženje i potpuno prihvaćanje volje Očeve iz ljubavi sve do križa, u potpunom pouzdanju da će biti uslišan.

Isus je svoje učenike učio da mole s živom vjerom, čistog srca, ustrajno i bez straha. Opominjao ih je da bdiju i budno paze na svoj život. On traži da vjernici prikazuju molitve Ocu u njegovo ime, a sam uslišava molitve koje su njemu upućene. O tome svetac piše: “Molitva je redoviti kanal kroz koji nam Bog šalje svoje milosti, a posebno svoju Mudrost. Svijet je kroz četiri tisuće godina molio za utjelovljenje božanske Mudrosti. Salomon ju je primio nakon dugih i posebno žarkih molitava: “Pristupih Gospodinu i pomolih se i svim srcem svojim rekoh: Daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja (Mudr 8, 21; 9, 4.). Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je”(Jak 1, 5.). Marija se kroz 14 godina pripremala da je primi u svoje krilo. Što je veći Božji dar, to ga je teže i zadobiti. Koliko li nam je potrebno, molitava i napora da zadobijemo dar Mudrosti koji je veći od svih ostalih Božjih darova! Poslušajmo što kaže sama Mudrost: “Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se”(Mt 7, 7). Kao da nam time želi reći: Ako me želite naći, trebate me tražiti; želite li ući u moju palaču, kucajte na moja vrata; želite li me primiti, trebate me potražiti. Nitko me ne nalazi, ako me ne traži; nitko ne ulazi k meni, ako ne pokuca na moja vrata; nitko me ne prima, ako me ne zatraži, jer se sve postiže molitvom.” ( LJVM 184).

Neprestano moliti ne znači provesti cijeli dan u molitvi, što bi bilo i materijalno neizvodivo, nego shvatiti da su molitva i kršćanski život nerazdvojni.

Sv. Ljudevit Montforski, nadahnjujući se na evanđeoskim tekstovima, govori o potrebi neprestane molitve: Bez prestanka molite (1 Sol 5,17); Svagda i za sve zahvaljujte Bogu Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista (Ef 5,17). Vjerniku je uvijek moguće moliti, jer je uskrsli Gospodin uvijek s nama, u sve dane do svršetka svijeta, a on nastojeći živjeti i svjedočiti svoju vjeru, uviđa da je molitva velika potreba duhovnog života kako ne bi pao u ropstvo grijeha i uistinu živio autentičnim duhovnim životom. Samo Isusova ljubav prema nama i naša ljubav prema Isusu Kristu daju jakost osobi da, u poniznosti i ustrajnom povjerenju, neumorno kuca na vrata Božjega Srca u molitvi. Neprestano moliti ne znači provesti cijeli dan u molitvi, što bi bilo i materijalno neizvodivo, nego shvatiti da su molitva i kršćanski život nerazdvojni. U biti, osoba, u skladu sa vršenjem svojih staleških dužnosti, treba pronaći dovoljno vremena za svoju svakodnevnu molitvu, a onda u ljubavi prikazivati i povezivati sebe, osobe koje susreće i djela s molitvom i Bogom u molitvi. Isus je učio moliti učenike s vjerom i sinovskim pouzdanjem, oslanjajući se na njega, njegovu riječ i ljubav, u svemu što im se događa u životu. On sam se žalostio zbog nevjere svojih najbližih: I čudio se njihovoj nevjeri (Mk 6,6); i malovjernosti učenika (Mt 8,26) a ostajao je zadivljen pred pouzdanom vjerom kananejke i rimskog satnika. Da bi osoba dobro sazrijevala na putu vjere, važno je shvatiti bit temelja pouzdanja u molitvi. O tome Katekizam Katoličke Crkve tako jasno govori: “Objava molitve u naumu spasenja uči nas da se vjera oslanja na Božje djelovanje u povijesti. Sinovsko povjerenje potaknuto je njegovim najizvrsnijim djelom: mukom i uskrsnućem njegova Sina. Kršćanska je molitva suradnja s njegovom Providnošću, njegovim nacrtom ljubavi za ljude” (KKC 2378).

Čista je vjera počelo i učinak Mudrosti u našoj duši: što imamo više vjere, to imamo i više mudrosti; što imamo više mudrosti, to imamo i više vjere.

Sv. Ljudevit slijedeći klasičnu katoličku svetačku tradiciju, potiče na čistoću vjere u molitvi i mudrosno shvaćanje nutarnjih doživljaja, koji se mogu pojaviti na putu rasta u molitvi:
“Ako kome treba Mudrosti…, jer nju tražeći, tražimo i sve ostale kreposti koje su u njoj sadržane. Da bismo je imali, trebamo je tražiti; ”neka je traži”, ali kako je tražiti? Prvo, treba je tražiti živom i čvrstom vjerom bez oklijevanja, bez sumnjanja: jer tko sumnja, neka ne misli da će što primiti od Gospodina” (Jak 1, 6-7.). Drugo, treba da je traži čistom vjerom, a da ne oslanja svoje molitve na osjetne utjehe, vizije, ili kakve posebne objave. Mada sve to može biti dobro i istinsko, kao što je slučaj kod nekih svetaca, ipak može biti i opasno da se samo na to oslanjamo, a vjera je to manje zaslužna, što se više oslanjamo na tu vrstu izvanrednih i osjetnih milosti. Dosta nam je što nam Duh Sveti objavljuje o veličini i ljepoti Mudrosti, o Božjoj želji da nam je pokloni kao i o potrebi da je primimo, da je želimo i molimo od Gospodina svom vjerom i svim žarom. Čista je vjera počelo i učinak Mudrosti u našoj duši: što imamo više vjere, to imamo i više mudrosti; što imamo više mudrosti, to imamo i više vjere. Pravednik, mudar čovjek, živi samo od vjere (Rim 1, 17.), a da ne gleda, da ne osjeća, da ne kuša i ne sumnja. “Bog je tako rekao ili obećao”, to je kamen temeljac svih njegovih nastojanja i molitava, iako mu se čini da Bog ne gleda na njegovu bijedu i ne sluša njegove prošnje, niti mu pruža ruku na pomoć protiv njegovih neprijatelja, iako je obasut rastresenošću, sumnjama i tamom duha, iluzijama, odbojnošću i prazninom u srcu, žalošću i boli u duši. Mudrac ne traži viđenja i izvanredne stvari kakve su gledali sveci, ne traži da kuša osjetne radosti u molitvi i pobožnosti. On u vjeri traži božansku Mudrost: i dati će mu se. On unaprijed zna da će je dobiti, kao da mu je anđeo sišao s neba da ga uvjeri, jer Bog je sam rekao: svi koji od Boga traže nešto dobro, dobit će ga (Lk 11, 10.). “Ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole” (Lk 11, 13.) (LJVM 185-187).

Rastresenost, suhoća, osjećaj žalosti zbog neuspjeha u molitvi, neuslišane prošnje, nedostatak vjere, duhovna lijenost, gotovo se redovito javljaju u duhovnom životu.

Molitva je, istovremeno, dar Božje milosti i odgovor ljudske ustrajnosti. Ona redovito sobom, osim trenutka ugode, utjehe i radosti, nosi i podrazumijeva i borbu čovjeka sa samim sobom, sa Zlim duhovima i njihovim zamkama kojima napastuju vjernika kako bi odvratili čovjeka od molitve i traženja sjedinjenja s Bogom. Molitva i život se nerazdvojno prožimaju. Čovjek moli onako kako živi, a živi onako kako moli. Ako osoba ne djeluje u Duhu Kristovu, neće moći ni postojano moliti u njegovo Ime. Osoba mora ustrajati u molitvi usprkos poteškoća, koje se redovito javljaju na putu molitve. Rastresenost, suhoća, osjećaj žalosti zbog neuspjeha u molitvi, neuslišane prošnje, nedostatak vjere, duhovna lijenost, gotovo se redovito javljaju u duhovnom životu. Ako osoba istinski traži Boga, ne želi griješiti, želi svjedočiti za Boga u svom životu, te mu u vjeri i povjerenju pristupa u molitvi, onda treba ustrajati te po ustrajnosti i Božjoj milosti nadvladati sve prepreke koje se javljaju u duhovnom životu.

Kada takvi mole neko duže vrijeme, npr. koju godinu, a ne vide da ih je Bog uslišio, oni obeshrabreni prestaju moliti vjerujući da ih Bog i neće uslišati.

O tome svetac piše: “Potrebno je moliti za Mudrost ustrajno. Da dobijemo taj dragocjeni biser, trebamo moliti Boga sa svetim dodijavanjem, jer bez njega nećemo je nikada dobiti. Ne budimo poput mnogih koji mole nešto od Boga. Kada takvi mole neko duže vrijeme, npr. koju godinu, a ne vide da ih je Bog uslišio, oni obeshrabreni prestaju moliti vjerujući da ih Bog i neće uslišati. Tako gube plod svojih molitava i nanose Bogu nepravdu, jer On voli davati i uvijek uslišava dobre molitve, bilo na ovaj ili na onaj način. Ako, dakle, želiš postići Mudrost, moli za nju i danju i noću, a da se ne umoriš i ne dosadi ti. Blažen i tisuću puta blažen onaj tko dobije Mudrost nakon deset, dvadeset, trideset godina molitava, pa i jedan sat prije smrti! I ako ju je dobio, nakon što je čitav život proveo tražeći je i moleći za nju i nastojeći da je zasluži svim vrstama križeva i napora, neka ne misli da ju je dobio po pravdi kao nagradu, već iz čistog milosrđa, kao milostinju. Ne, ne, Mudrost neće dobiti duše koje ju nemarno i nestalno traže i mole. Dobit će je oni koji su slični onom čovjeku koji ide noću svom prijatelju zamoliti ga da mu posudi tri kruha. U toj nas paraboli, ili događaju, sama Mudrost uči kako ćemo moliti. Taj čovjek kuca i udvostručava svoje molbe i kucanje, kuca opet i opet sa sve većom snagom i upornošću, premda je već prošla i ponoć i njegov prijatelj koji je legao odbio ga dvaput i triput kao bezobraznika i dosadnog čovjeka. Ali kad je vidio da mu sve više dosađuje svojim molbama, ustade, otvori vrata i dade mu sve što je tražio. Evo načina kako treba moliti za Mudrost. I, nedvojbeno, prije ili kasnije, Bog koji želi da mu dosađujemo, dići će se i otvoriti nam vrata svog milosrđa” (LJVM 188-190).

Izvor: Monfortanci