Trenutci opredjeljenja od velike su životne važnosti. U prvom čitanju promatramo trenutak koji je stavljen kao izazov pred izraelski narod, a u evanđelju je riječ o jednom širem Isusovom auditoriju: Dvanaestorici, ali i ostalim učenicima koji su išli za njim. Proces započinje radikalnim pitanjem, u smislu – što vi zapravo želite, za što ste se spremni zauzeti.

Jošua, vođa Izraelaca nakon Mojsija, čak provocira jednim negativnim oblikom pa započinje: „Ako vam se ne sviđa služiti Gospodinu…“ Dakle, ne hoćeš li, nego ako nećeš. Ako ne želiš ono što je dobro za tebe, ipak ćeš morati nešto izabrati. Jošua zatim nastavlja: možda tuđim bogovima poganskih naroda – možda ti se sviđaju lažni bogovi – izaberi onda njih! Jošua tako, vidimo, pretpostavlja da će izraelski narod ipak nešto izabrati, jer još bi gore bilo ostati indiferentan. Neopredijeljenost za nešto jest oblik opredjeljenja za ostati trom ili lijen. Tako vidimo da možda i nije najveće zlo učiniti krivi izbor ili krivi korak – još je gore i strašnije ne činiti ništa – nalik na onu mlakost na koju upozorava knjiga Otkrivenja u 3,16.

Neopredijeljenost za nešto jest oblik opredjeljenja za ostati trom ili lijen.

U svakom slučaju Izraelci se ne daju – ne žele u Jošuinim, a ni svojim očima ispasti takvi kao da bi izabrali lažne bogove. Ova ozbiljna situacija koju im je stvorio Jošua svojim pitanjem donosi novi dobar rezultat: oni se prisjećaju svih onih silnih Božjih djela koja su vidjeli svojim očima i u tom razgovoru s Jošuom u njima se rađa kakav-takav osjećaj zahvalnosti Bogu koji ih je snažnom rukom izveo iz egipatskog ropstva. Možemo promišljati koji je bio povod da Jošua ovako nešto upita narod.  Zasigurno da je imao razloga. Mi znamo iz biblijskih tekstova da je narod često padao u idolopoklonstvo, zanemarivao Božji zakon i  činio ono što je protivno Sinajskom savezu. Duboko sam uvjeren, dragi vjernici, da je sam Bog nadahnuvši Jošui ovu misao, pa onda i pitanje, zapravo tako započeo razgovor s narodom u kojem liječi kolektivne krive misli i iscjeljuje krivnju za sve grijehe.

Narod se morao suočiti sa svojim stranputicama, a ovi trenutci su zapravo milosni i molitveni trenutci („molitva je čovjekov razgovor s Bogom“, i još više: Božji razgovor s nama!). Što možemo primijetiti? Činjenica da je narod zainteresiran za neko subjektivno dobro pa makar možda objektivno krivo – to se vidi u spremnosti odgovoriti na izazov i nešto izabrati – već može biti uvod za obnavljanje odnosa s Bogom. Bog će pronaći načina kako pomoći narodu ili pojedincu, Bog će prvi započeti razgovor i uvesti nas u molitvu. Iako je drugi kontekst u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Efežanima, želim istaknuti sljedeći redak: Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Dakle, za ljudsko biće je bitno da sebi želi dobro –  da razmišlja što mu je potrebno, da slično kao onaj izgubljeni sin, makar zbog nesreće u koju je upao, odluči nekako se izbaviti, da ne želi trajno ostati u svinjskoj kaljuži. To znači da kad dođe do zida traži rješenje – ne predaje se, ne ostaje u lijenosti i ravnodušnoj bezvoljnosti. Zato mi vjernici možemo shvatiti velike biblijske likove koji su bili i veliki grešnici – možemo shvatiti da ih Bog nije odbacio. Štoviše, proslavio se po njima, strpljivo je podnosio njihove krive postupke (to su bila i ubojstva, i preljubi,, i svađe i prevare, i spletke, itd.).

Dakle, za ljudsko biće je bitno da sebi želi dobro –  da razmišlja što mu je potrebno, da slično kao onaj izgubljeni sin, makar zbog nesreće u koju je upao, odluči nekako se izbaviti, da ne želi trajno ostati u svinjskoj kaljuži.

Još je snažniji događaj u današnjem evanđelju. Iako su mnogi napustili Isusa, jer im je govor o kruhu koji je sišao s neba bio tvrda besjeda, Petar uime vjernih zna da valja ostati uz onoga koji ima riječi života vječnoga. On vjerojatno nije teološki jasno shvaćao da je Isus Sin Božji. Ali je znao da treba izabrati istinu, život, dobro. Ta kakva-takva mjera vjere bila je dovoljna Gospodinu  da na Petru utemelji Crkvu –  izabrani Božji narod novog saveza.

Zato kad nas obuzmu iskušenja, kad padamo, kad nam se čini da nema smisla – zajedno s Petrom u sebi priznajmo istinu i Gospodin će nas sačuvati i provesti kroz sve nevolje.

Zato kad nas obuzmu iskušenja, kad padamo, kad nam se čini da nema smisla – zajedno s Petrom u sebi priznajmo istinu i Gospodin će nas sačuvati i provesti kroz sve nevolje. Unatoč svemu, kao i Izraelcima, valja nam ostati vjernima tradiciji svojeg naroda, te poput Petra ostati tu, uz Isusa, u njegovoj Crkvi, koju vrata paklena neće nadvladati.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.