Biti svet znači biti s Bogom i u Bogu cijelu vječnost, znači biti dionik božanske naravi Isusa Krista i to tako da Bog istom vječnom i neizmjernom ljubavlju gleda svakoga svetoga onako kako gleda svoga Sina Isusa Krista. Kako je moguće da čovjek dođe do te uzvišene krasote, kako je moguće da smrtan čovjek uđe u istu nebesku slavu kao i proslavljeni Isus Krist? A, evo, Crkva vjeruje da je silno, nebrojeno mnoštvo takvih svetih koji se zauvijek raduju s Bogom i u Bogu. Kako je to moguće? Evo što o tome govori Božja riječ.

Djeca se Božja zovemo, i jesmo

U svojoj Prvoj poslanici veli sveti Ivan: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.“ Znamo, sve je stvorenje od Boga i svemu što postoji samo je jedan Stvoritelj – Bog. Međutim, čovjek se izdiže iznad svega stvorenoga. Veli Sveto pismo: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka“ (Post 1,27). Čovjek je na poseban način slika Božja, Bog je naš pravi Otac, a mi onda, nužno, njegova djeca. I sad dolazi ono što je čudesno. Bog je savršen, svemoguć, vječan, on je sebi dovoljan i ništa izvana ne može ga ni umanjiti ni uvećati. Zašto je onda stvorio svijet, zašto je stvorio čovjeka „na svoju sliku“? Nema razumskog odgovora, nema tu ljudskog rasuđivanja, ljudske logike. Odgovor je jednostavan: ljubav. Bog nam je iskazao ljubav tako da nas je stvorio na svoju sliku. A tko može razumjeti ljubav, tko može istražiti njezine beskraje? Bog koji je Ljubav, koji je Savršenstvo, koji je sâma Sreća, želi i nas učiniti dionicima te sreće i te radosti kroz svu vječnost. Međutim, znamo i vjerujemo, nakon što je prvi čovjek grijehom prekinuo svoj odnos s Bogom, utjelovljeni Božji Sin Isus Krist ponovno je povezao nebo i zemlju, povezao čovjeka s Bogom, i to na još čudesniji način. Ako nas je Bog stvorio na svoju sliku kao svoje suradnike i prijatelje, sada, po Isusu Kristu, Bogočovjeku, Bog nas uzima za svoju pravu djecu, za svoje istinske sinove i kćeri. On nas čini dionicima božanstva svojega utjelovljenoga Sina Isusa Krista. U tom zajedništvu, u toj sreći, u potpunosti već sada uživaju sveci u nebu, silno velika nebeska Crkva koju danas slavimo.

Još se ne očitova što ćemo biti

Sve ovo na ovoj zemlji ostaje na razini vjere. Sva ta divna stvarnost da smo već sada djeca Božja, da smo već sada baštinici nebeske proslave, sve je to skriveno našim zemaljskim očima. Kaže Ivan: „Još se ne očitova što ćemo biti.“ Sve to jest, sve to postoji, mi smo već sada prava djeca Božja, ali nam se to – dok smo u ovome svijetu i u ovom smrtnom tijelu – nije očitovalo, baš kao što Isusovi suvremenici u onom učitelju iz Nazareta nisu mogli prepoznati Bogočovjeka, Isusa Krista, Spasitelja. Tako Pavao veli: „Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ (2Kor 5,7). Zato molimo Gospodina da nam učvrsti tu vjeru, zato molimo zagovor nebeske Crkve, svih svetih koje danas slavimo, da ustrajemo u toj vjeri. Jer stvoreni smo od Boga, otkupljeni smrću i uskrsnućem našega Gospodina Isusa Krista, njegovom milošću primili smo Duha Svetoga i njegove sedmerostruke darove. Bog je izvor našega postojanja, Bog je onaj vječni uvir našega života. Mi vjerujemo da smo stvoreni za vječnost, jer smo duhovni, jer smo od Boga, baš kao što Isus veli: „Što je od duha rođeno, duh je“ (Iv 3,6), a duh ne umire, odnosno, kako na drugom mjestu Isus veli: „Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa“ (Iv 6,3).

Tko god ima tu nadu u njemu, čisti se…

I onda dolazi ona naša muka. Vjerujemo da smo od Boga. Znamo da nam Bog otvara cijelu vječnost. Vjerujemo da smo za nebo stvoreni. A ipak nas zemlja privlači, a ipak nas grijeh sapinje, a ipak svakodnevno griješimo mišlju, riječju, djelom i propustom. Kako to pomiriti? I za Pavla je to bila muka. On za sebe veli: „Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim“ (Rim 7,19). Ivan nas u tome smislu o današnjoj poslanici tješi. Veli: „I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.“ Bog je naša pravednost, Bog je onaj koji nas ne odbacuje, on je onaj koji traži onu stotu ovcu. Zato imamo pouzdanja. Na drugom mjestu nas Ivan u tome smislu ohrabruje: „Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika.“

Sveti koje danas slavimo bili su ljudi kao i mi. Nisu bili besprijekorni, nisu bili bez grijeha, baš kao što nisu bili bez grijeha ni Petar ni Pavao. Pa ipak, više su gledali Božju milost, negoli svoju slabost. I uz pomoć te iste Božje milosti „za malo muke zadobili su dobra velika“ (Mudr 3,5). Danas se spominjemo svih svetih, silnoga mnoštva koje je dospjelo u nebesku slavu. Božjom milošću i Božjom snagom i mi možemo i trebamo vječno biti dionici te iste slave. Jer, od Boga dolazimo, u Bogu živimo i Bogu idemo, da s njime navijeke živimo. Neka nas primjer tolikih svetih ohrabri i ojača na putu svetosti. Amen.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. Zvonka Pažina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.