Izlazeći iz crkve prošle nedjelje, neki su komentirali kako je Evanđelje o Blaženstvima teško i zahtjevno. Što li će tek reći nakon današnjeg Evanđelja? Hoću li i ja opet prosuđivati ljudskim razumom ne računajući na Božju svemogućnost? Naravno da ne mogu ljubiti one koji mi čine zlo i mrze me. Ne! Moje ljudske snage to ne mogu podnijeti – i točka!

Zamisli ovu situaciju: provalnici su otvorili tvoj automobil i pokušavaju ga upaliti pomoću kablova. Ti to gledaš i trčiš prema njima noseći u ruci ključeve da se momci ne muče. Potom ih ljubazno upozoravaš da ima još jako malo goriva, da što prije navrate na benzinsku, jer daleko je Dubrovnik. Isus se ni na ovo ne bi naljutio niti uvrijedio. Vjerojatno bi se nasmiješio i rekao da on ipak ostaje pri svom zahtjevu za ljubavlju prema neprijatelju, što god mi mislili o tomu. Ovdje prestaje svaka logika! Ja, jer sam čovjek, imam potrebu drugoga nadjačati, nadglasati, pobijediti, poniziti, uzvratiti udarac udarcem, odgovoriti mržnjom na mržnju, nepravdom na nepravdu. Tek nakon toga ću biti, ako ne sretan, barem zadovoljan.

Neprijatelj! Tko je to? Kolega na poslu koji me ne može vidjeti. Zavidni rođak koji je bacio oko na moj posjed. Jezičava susjeda koja vidi sve koji zalaze u moju kuću… Zar njih trebam voljeti? Ne mogu ih ni podnijeti, a kamoli voljeti! Isus je mislio ozbiljno kad je rekao: „Ljubite svoje neprijatelje!“ Pritom nije mislio na nekakvu idealiziranu, glumljenu, nego na stvarnu ljubav, koja seže do temelja na kojima počiva moj život, a to je Bog.

Možda ću ipak iz straha da ne dospijem u pakao pokušati odglumiti tu ljubav ili ću iskoračiti iz kruga mržnje i osvete i tako postati slobodan čovjek koji želi zakoračiti u krug života i ljubavi. Upravo tu trebam ući u Božje srce. Svoje srce i svoj razum upravo ovdje trebam prepustiti Bogu. Tu moja ljudska logika ne pomaže. Ne mogu svojim ljudskim snagama ljubiti one koji me mrze. Ne mogu oprostiti svojim skučenim srcem, napuklim od silnih uvreda ljudi s kojima živim i radim.

Što nam je činiti? Otvori najprije svoj život poput knjige i prelistaj sve stranice na kojima si drugom učinio nepravdu, ignorirao ga, ugrozio nečiji dobar glas i ugled. Prelistaj sve stranice života u kojima si bio sebičan, nemilosrdan, nisi htio oprostiti, a očekivao si od drugih razumijevanje, pažnju, ljubav. Tad će ti biti lakše ne samo dopustiti drugomu da živi, nego mu pomoći da i on ostvari svoj život.

A što je s onom narodnom izrekom da su „dobar i lud braća“? Iz takva razmišljanja mogu izići samo onda ako imam na umu neizmjernu Božju ljubav koju nisam ničim zaslužio, nego mi je darovana. Nakon današnjeg Evanđelja nitko ne očekuje od mene da odmah počnem sve ljubiti, svima praštati. To je proces. Bog ti daje vremena, prostora, slobode. Malo – pomalo treba slagati sve detalje u razumu, a onda ih pretakati u srce, u život. Makar me smatrali ludim, želim biti dobar.

Na ovom tvrdom Isusovu pozivu na ljubav prema neprijateljima možemo polomiti zube. Možda je to bolje, nego škrgutati zubima zbog tragedije što sam odbio Njegov zahtjev za nasljedovanjem njegova primjera. Ako u ovom nasljedovanju i posrnem, Bog će imati razumijevanja za moje nedosljednosti. On nije kao mi! Ne osuđuje. On prašta!

Dok ti zahvaljujem, Bože, za sve moje bližnje koji su nadišli sebe, svoj ego i pokušavaju živjeti tvoju riječ, učini da i ja budem onaj u kojemu će drugi pronaći oslonac.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Vladimira Delića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.