Okupe se ljudi na piknik. I svatko donese nešto od svoga. Jedan mesa, drugi mrkvu, treći rajčicu… Netko donese pite, netko kiflice, netko napravi kolače, netko donese voće iz svoga voćnjaka, možda višnje ili nešto slično. I svi dijele jedni s drugima. Nije li hrana koja se tako jede ukusnija? Osjećamo se lijepo što smo nešto besplatno primili. I što smo nešto besplatno dali. U tome je radost: dati i primiti, a ne računati. Te domaće proizvode ne možemo uspoređivati, ne možemo govoriti tko je donio više, a tko manje vrijednu namirnicu. Svaka ima svoje mjesto u našem radosnom okupljanju. Bez i onog najamnjeg i najobičnijeg komada voća, ne bi taj piknik bio tako bogat.

Eto, draga braćo i sestre, u čemu je ljepota Crkve. U njoj besplatno dajemo darove koje imamo, i besplatno ih primamo. Crkva je obilna u ljepoti svojih darova jer mnogi u nju donose od plodova svoga rada. Zaista, braćo i sestre, jedan voćar mogao bi tumačiti što je sve morao raditi kako bismo došli od sadnice do višnje koju ćemo jesti. Ali još više moramo razmišljati koliko je truda uloženo u neko vjersko djelovanje. Jedna propovijed nije tek plod pisanja jednoga popodneva, nego života u molitvi i razmatranju Svetog pisma. Plod je i životnih iskustava propovjednika, te vjerske poduke koju je primio. Isto tako, ne radi se o tome da osoba koja za nas moli samo odvaja vrijeme za nas. Iza njene molitve stoji puno više. Moramo se zapitati: Tko joj je usadio vjeru? Kakvim joj je sve događajima Bog pokazivao snagu molitve i s kojom sve braćom i zajednicama je napredovala u molitvenom životu? Uistinu, braćo i sestre, kad uživamo plod nečijih duhovnih darova, iz toga stoje napori mnogih učitelja u vjeri, zagovor mnogih svetaca, pomoć nebrojenih anđela, i veliki trud same duhovno nadarene osobe. A sve daje Bog, Tvorac svega i Otac sviju.

Veliko je obilje Božjih darova, ali darovi nisu jamstvo spasenja. Vidimo to na Judinom primjeru. I on je bio s apostolima kad je Isus liječio bolesne, oslobađao opsjednute, tješio ožalošćene i podizao mrtve, naviještao novi život. I svejedno nije koristilo. Juda je ostao nepromijenjen. Braćo i sestre, koliko bi nam straha Božjega trebalo uliti sjećanje na Judu! Ako može jedan apostol postati izdajica i praktički ubojica Sina Božjega, zašto bismo mi imali samopouzdanje? Zar ne bismo i mi trebali brinuti nad sobom? Da nismo mi Jude, koji su tijelom uz Isusa, ali ga u srcu mrze? Što nam vrijedi, braćo i sestre, ako pristupamo sakramentima, a Isusa ne oponašamo? Možemo biti čak i djelitelji sakramenta – svećenici, i ponositi se svojom blizinom Bogu, a svojim životom ranjavati sveto Tijelo Kristovo.

Ako može jedan apostol postati izdajica i praktički ubojica Sina Božjega, zašto bismo mi imali samopouzdanje?

Umjesto ponosa zbog svoga položaja u Crkvi i njenim zajednicama, trebamo se poniziti i kao mala djeca tražiti zaštitu svoga Oca. On će nam sigurno pomoći. Zato je i poslao svoga Sina na svijet. Vidite koliko je Isus bio zabrinut za apostole, kad je molio: „Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu koje si mi dao.“  

Koja je bila najveća opasnost za njih, a i za kršćane uopće, do dana današnjega? Da zaborave ime svoga Oca. Zaboraviti ime svoga Oca znači zaboraviti tko on je. Znači dati prednost onome nebitnome i tako zaboraviti bit našega Oca. A bit je njegove osobe: biti Otac. Brinuti. Htjeti dobro. Htjeti spasiti. Davati život. Čuvati. Ljubiti svoje stvorenje. Ljubiti djecu koju mu je Sin otkupio.

Ne dopustite da riječima sumnje i raznim iskušenjima svijet uvede u vaše srce podjelu. 

Braćo i sestre, ne dopustite da vam svijet zastre lice nebeskog Oca. Ne dopustite da riječima sumnje i raznim iskušenjima svijet uvede u vaše srce podjelu. Iz kojeg god to smjera dolazilo i koliko god se dobronamjerno činilo, svako savjetovanje da ne stavimo sve svoje pouzdanje u Boga, dolazi od Zloga. Jer on zna da Boga ne može pobijediti, pa zato naše srce želi učiniti polovičnim, djelomično predanim Bogu, a djelomično samom sebi i svijetu – i tako nas malo- pomalo odvajati od spasenja.

A mi znamo Istinu. U njoj se svakoga dana budimo, u njoj gledamo, dotičemo i slušamo ovaj svijet. U njoj radimo i molimo. U njoj odlazimo na počinak. Koja je to istina? To je istina da je Bog naš dobri Otac, koji brine za nas, te u svakom trenutku našeg života i svakom dijelu našeg bića želi biti prisutan i ispuniti ga svojom ljubavlju.

Braćo i sestre, ne dopustimo da nam život prođe bez Boga. Ne trošimo život usamljeni u mnoštvu. Dopustimo da nas Krist pošalje u svijet da činimo djela njegove ljubavi i mnoge ljude privedemo toj ljubavi koju smo i sami iskusili. Ljubavi Oca koji se raduje u svome Sinu i svemu što je stvorio.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Antuna Nikolića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.