Sv. Terezija iz Lisieuxa poznata je kao povučena i skromna žena i zaista joj takav opis savršeno odgovara. Sigurno ne bi dobila nadimak “Mali Cvijet” da je prema drugima bila bahata. No, Terezija je razvila sposobnost da se prema neugodnim ljudima ponaša nježno, pa bi oni zato često pomislili da su joj simpatični, piše Aleteia.

Svatko od nas ima nekoga s kim ne slažemo, ili nas uzme na zub, ili stalno ima nešto protiv nas. Uvijek ima neka osoba zbog koje, kad ju sretnemo na zabavi ili na hodniku, naglo izvadimo mobitel i počnemo tipkati po njemu, da ne bismo morali pričati s njom. Ne možemo izbjeći takve ljude, a to nam potvrđuje i Terezijino iskustvo. Takvi ljudi su svagdje, čak i u samostanima. Međutim sv. Terezija brzo je naučila kako se nositi s teškim ljudima i kako se ponašati prema njima. Možda je imala suosjećanje za njih zato što je u djetinjstvu i sama imala teški karakter.

Protivno uvriježenu mišljenju koje su poslije ljudi imali, Terezija je imala tešku narav. Njezina je majka govorila: “Strahovito bi se razbjesnila kad štogod ne bi bilo po njezinu. Bacila bi se na tlo i valjala se, ne prestajući plakati, kao da se stvari više nikada neće moći ispraviti. U takvu stanju bi se gotovo počela gušiti.” I sama priznaje u svojoj autobiografiji Povijest jedne duše da bi ju njezin temperament gotovo sigurno doveo do toga da odraste u “veoma lošu osobu” da nije imala tako dobre roditelje koji su joj pomogli da ga nadvlada.

Kad je tek postala redovnica, napisala je: “Sve u samostanu me je oduševljavalo”. Ali uskoro su u njoj loša nagnuća nastavila djelovati. Tako je, kako je kasnije shvatila, bilo i kod ostalih redovnica s kojima je živjela. Osobito se je sukobljava s poglavaricom, koja je prema njoj bila otresita. “Nijednom se nismo srele, a da me ne bi ukorila zbog čega”, zapisala je Terezija.

Terezija nam donosi i priču o tome kako običan kućanski posao može biti prigoda za poniznost:

Sjećam se da je jednom, kada nisam primijetila paučinu u klaustru, rekla pred svim ostalim sestrama: “Vidi se da je klaustar pomelo petnaestogodišnje dijete.” Takvo javno posramljivanje, s optuživanjem za lijenost, pratila je česta tvrdnja priorice: “To dijete uopće ništa ne radi!” Terezija je morala podnositi svoju prioricu jer je, htjela – ne htjela, provodila većinu života s njom. Bilo je boljih i gorih trenutaka, a znalo je biti i tako teško da je pomislila da je toliko loša da se ni ne može popraviti. S vremenom je shvatila da problem nije u njoj i da mora naučiti kako živjeti s neugodnim osobama.

Evo njezinih savjeta.

Otkrij svoju pravu vrijednost

Teški su ljudi nemilosrdno negativni. Usmjere se na nešto što im se ne sviđa, bilo to stvarno, bilo umišljeno. Priorica je, naprimjer, zaključila da je Terezija lijena i stalno je to isticala. Nakon nekog vremena svatko bi se zapitao je li neka kritika na mjestu ako se stalno ponavlja, a ako je i potpuno neutemeljena, njezino neprestano ponavljanje postane zamorno. Terezija je to riješila tako što se nije obazirala na ono što časna majka misli o njoj, već je tražila svoju vrijednost u sebi.

Terezija je to riješila tako što se nije obazirala na ono što časna majka misli o njoj, već je tražila svoju vrijednost u sebi.

Terezija je to riješila tako što se nije obazirala na ono što časna majka misli o njoj, već je tražila svoju vrijednost u sebi. Vršila je svoje obveze u tišini, nenametljivo, bez privlačenja pozornosti. Radila je ono što je trebala da bi sama sebi dokazala svoju vrijednost i da bi davala čast Bogu. Zapravo, često je zasluge za ono što bi učinila pripisivala drugima, znajući da će ih to usrećiti. Kad joj je prestalo biti stalo do toga primjećuje li priorica njezin rad ili ju naziva lijenom, najednom se je oslobodila svih negativnih osjećaja.

Ne troši snagu da bi se obranio/la

Pod time Terezija ne misli da trebamo dopustiti drugima da nas gaze, ali ako smo lažno optuženi i napadani, ne bismo se trebali dati uvući u raspravu. Kad ju je priorica nazivala lijenom, ona se je mogla usprotiviti i početi svađati, ali znala je da time ne bi ništa postigla. Navodi jedan primjer kad se je razbila vaza u samostanu, a ona je za to bila okrivljena. Bilo joj je jasno da nije važno čija je krivnja (njezina nije bila) i da se ne treba truditi opravdati zbog razbijene vaze, pa je stoga samo šutjela i počistila nered. S vremenom su njezina djela govorila glasnije od riječi i čak su i neugodni ljudi bili pobijeđeni i ušutkani dosljednošću osobe koja prkosi očekivanima. Terezija govori o redovnici koja joj nije bila simpatična i o tome kako je shvatila da je ljubav čin, a ne osjećaj, te je to bila savršena osoba za usavršavanje njezine ljubavi.

Lako je voljeti svoju obitelj i prijatelje, ali nije lako voljeti nekoga tko ne izaziva nikakvo divljenje.

Usavršavaj svoju ljubav

Lako je voljeti svoju obitelj i prijatelje, ali nije lako voljeti nekoga tko ne izaziva nikakvo divljenje. Terezija govori o redovnici koja joj nije bila simpatična i o tome kako je shvatila da je ljubav čin, a ne osjećaj, te je to bila savršena osoba za usavršavanje njezine ljubavi. Terezija se je i promijenila upravo zahvaljujući strpljivoj ljubavi svojih roditelja, pa je znala koliko je važno voljeti nekoga tko se čini nedostojan ljubavi. Napisala je: “Nastojala sam joj iskazivati pažnju što sam više mogla, a kad god sam bila u napasti da govorim ružno o njoj, nasmiješila sam joj se.” Nakon nekog vremena njezini su se osjećaji prema toj susestri promijenili. Na kraju, ogorčena i teška osoba može na nas utjecati samo onoliko koliko joj dopustimo. Kao što pokazuje Terezijin primjer, uvijek ima načina. Možda nije lako ili se čak čini nemogućim, ali njezin nam osobni primjer pokazuje da i najteže osobe mogu postati svete.