Na jednom mjestu u knjižici, Toma je zapisao ovako:

Neka ti se gade svi tvoji grijesi općenito, a za svakidanje prestupke žali i uzdiši još napose.

Uzdiši i žali što si još uvijek toliko svjetovan, tako neumrtvljen u strastima, tako pun požudnih nagona.

Tako neoprezan u izvanjskim osjetima, a tako često zapleten u mnoga luda maštanja.

Tako sklon na vanjštinu, a tako nemaran za unutarnjost.

Tako brz na smijeh i raspuštenost, a tako tvrd na plač i skrušenje.

Tako spreman na slobodu i blagodat tijela, a tako lijen za strogost i revnost.

Tako znatiželjan da što nova čuješ ili lijepa vidiš, a tako nemaran da prigrliš ono što ponizuje i što je odbačeno.

Tako požudan da mnogo toga imaš, a tako škrt za davanje i tako uporan za pridržati.

Tako nesmotren u govoru, a tako nesklon za šutnju.

Tako nepristojan u ponašanju, a tako bezobziran u činima.

Tako požudan za jelom, a tako gluh za riječ Božju.

Tako brz na počinak, a tako spor na rad.

Tako budan za brbljanje, a tako pospan za sveto bdijenje.

Tako hitar za svršetak, a tako nestalan za čekanje.

Tako brzo rastresen, tako rijetko sabran u sebi.

Tako brzo potaknut na srdžbu, tako lak da zamjeriš drugome.

Tako sklon na suđenje, tako strog pi ukoru.

Tako veseo u sreći, tako slab u nesreći.

Tako često mnogo dobra odlučuješ, a tako malo izvršiš.

Dragi čitatelju, dok sve ovo može zvučati prilično zastrašujuće, mislim da nemamo razloga za očajavati. Nije li Krist došao baš zbog nas, takvih kakvi jesmo? Nije li baš on došao otkupiti naše grijehe? Dapače, mislim da baš očaja ne bi trebalo biti u našem životu. Zašto ne bi stanje u kojem se nalazimo iskoristili za polaznu točku u dostizanju svetosti?

Na kraju krajeva, sjeti se i onih riječi iz Sv. pisma: Nije Gospodinu do smrti grešnika, nego da se obrati i živi.