Navikli smo u svetopisamskim tekstovima obraćati pozornost na postignuća pojedinca, na sudbinu pojedinca i na izazove pojedinca. A ako je taj pojedinac slučajno apostol, onda u događajima vezanim uz njega – kroz neku vrstu idealizirajućih naočala – odmah vidimo njegov uspjeh, njegovu posebnost, njegovu jedinstvenu izabranost. Današnji čitatelj lako može pročitati ovaj odlomak o poslanju apostola iz tog individualističkog i idealističkog gledišta. Veličinu apostola poslanih na put vidimo u tome što su krenuli bez ozbiljnije putne prtljage – kruha, torbe, novaca o pojasu – ili u tome što su u svojim nezahtjevnim životnim uvjetima znak jednostavnosti življenja na putevima Galileje.

Veličinu apostola poslanih na put vidimo u tome što su krenuli bez ozbiljnije putne prtljage – kruha, torbe, novaca o pojasu – ili u tome što su u svojim nezahtjevnim životnim uvjetima znak jednostavnosti življenja na putevima Galileje.

I, obrnuto, mjesta koja ih primaju svjedoče o dobro izvršenom apostolskom poslanju i učinkovitosti Božje riječi. S druge strane, oni koji ih ne slušaju svjedoče ne toliko o neuspjehu poslanih apostola, koliko o tvrdokornosti ljudi koji tu žive. Pristupajući tekstu na ovaj način, čitatelju ne pada često na pamet da su poslani apostoli u trenutku svoga poslanja, ali i nakon toga, krhki i nevjerni ljudi koji bi se najradije riješili izgladnjelog mnoštva (Mk 6,36) i koje uspjeh njihove misije ne priječi da u prvoj oluji zadrhte zbog gubitka vjere i hrabrosti te ugledavši Isusa prokažu utvaru (Mk 6, 49). U individualističkom čitanju poslani su učenici uzdignuti pred očima čitatelja kao uzori koji se ne mogu slijediti niti sustići. Gdje je današnji kršćanin od toga da krene na put bez prtljage u nevjerničku Galileju našeg vremena? Gdje su današnji nasljednici apostola od toga da hodajući po prašnjavim životnim stazama, bilo to zgodno ili nezgodno, izgonom zloduha posvjedoče Isusovu oslobađajuću moć? Ili gdje je današnji vjernik od toga da progovori o plašljivosti i nevjeri svojih pastira?

Gdje je današnji kršćanin od toga da krene na put bez prtljage u nevjerničku Galileju našeg vremena?

Na svu sreću, fokus odlomka o poslanju apostola negdje je drugdje. Prava se priča ne vrti oko apostola, već u gradovima i selima Izraela, mogli bismo reći, događa se između redaka. Dok se Isusov vlastiti dom, njegova vlastita kuća, vlastita rodbina sablažnjava nad njegovim naukom (Mk 6,1-3), njegova šira obitelj, Izrael, počinje ga smatrati svojim. Apostoli stoga mogu hrabro krenuti na put bez prtljage, jer u Izraelu ima kuća i obitelji koje ih smatraju svojima (Mk 12,31).Postoje mjesta gdje ih doživljavaju kao članove svoje obitelji, daju im hranu i nude im prenoćište. Postoje mjesta u Izraelu gdje se Kraljevstvo već gradi. Stoga je njihova misija prije svega registrirati mjesta u kojima je Duh Božji već počeo djelovati. Njihov je posao usput učiti od ljudi koji su se obratili. I čitamo li tekst na ovaj način, lakše ćemo se poistovjetiti s apostolima koji su na putu. Naš je poziv, kao i njihov, divljenje. Otkriti na koliko mjesta se kraljevstvo Božje već gradi – pogotovo tamo gdje ne bismo ni pomislili. Imati povjerenja u naše „bližnje”, u one koji nas okružuju, čak i u strance, znajući da je Božja riječ djelotvornija od naših predrasuda. Kako bismo otkrili: naša stvarna snaga – također i snaga nasljednika apostola – jest naša slabost. I da smo mi ti posebni na putu, nevjerni i plašljivi, koji nismo sami i koji smo od drugih prihvaćeni. Oni koji nemaju ništa, a imaju sve. Oni koji su siromašni, ali ipak bogati.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Almašija prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.