Budi dio naše mreže

Nakon iskustva duhovne suše nikada više bogatstvo koje im je darovao Bog nisu uzimali zdravo za gotovo

„Nikakva hrana i voda neće vas spasiti od ove suše. Pođite radije sa mnom u kapelicu, idemo se moliti Gospodinu. On će dati sve što nam je potrebno“, dio je priče o životu, mudrosti i vjeri koju prenosimo s portala Mladi Katolici.

/ at

Nekoć davno, u već izgubljenom selu, živjeli su vrijedni i marljivi ljudi. Svakoga su dana obrađivali svoja polja i bavili se ostalim poslovima vezanima uz život na selu. Nije bilo puno vremena za odmor, jer je njihovo preživljavanje ovisilo u plodovima njihova rada.

Jedna je rijeka u blizini sela bila glavni izvor vode za seljake. O njoj je ovisio uspjeh njihova rada. Svaki su dan ti marljivi ljudi išli do rijeke i punili svoje košare vodom te ju nosili do svoje kuće. Nekoliko iskopanih kanala uz rijeku navodnjavalo je njihova polja. Sedmoga bi dana u tjednu išli u malu kapelicu na vrhu brdašca pokraj sela. Tamo su zajedno slušali misu koju bi predvodio svećenik, koji je dolazio iz drugoga sela samo na taj dan. Dugo su seljaci živjeli sretno i mirno, bez nekih velikih problema.

No, malo-pomalo, shvaćali su da nema potrebe za tako napornim radom jer je njihovo polje plodno, a vode ima u izobilju. Počeli su raditi onoliko koliko treba, a ostatak vremena potrošili bi na zabavu koja bi najčešće bila sedmoga dana u tjednu. Prestali su raditi zalihe, a nekada nisu ništa radili te su uzimali hranu iz zaliha koje su napravili prije. Sedmoga dana sve je manje ljudi išlo u kapelicu, a sve više njih u središte sela na zabavu. Uskoro su se svi seljaci počeli tako ponašati, osim jednoga starca, koji je živio sam na kraju sela.

Kako su seljaci počeli raditi sve manje, tako se činilo da taj starac svakoga dana radi sve više i više. Šest bi dana u tjednu radio od zore do sumraka, a sedmi dan bi si uzeo za odmor i molitvu. Išao bi u kapelicu sve dok ni svećenik nije prestao dolaziti jer je shvatio da osim tog starca nitko više ni ne dolazi. Starca je to rastužilo, ali nije prestao sa svojom rutinom. Sada je radio još više, molio se svakoga dana, ujutro i uvečer.

Stvorio je zalihe koje su mu mogle potrajati i nekoliko godina. Seljaci su mu se smijali i izrugivali su ga. Govorili su mu da se uzalud toliko trudi kada nema potrebe za tim. Na te je riječi starac samo okretao glavu sa smiješkom i govorio bi im: „Svatko obrađuje svoj vrt onako kako želi, slobodna volja nam je svima dana, kako ćemo ju mi koristiti ovisi o nama.“

Seljaci su mislili da je poludio jer nitko od njih nije shvaćao što govori. Nakon nekoliko mjeseci laganog života jednih i napornoga rada starca, stiglo je ljeto. Velika žega i jako sunce potpuno su osušili sva polja. Rijeka je svakim danom postajala sve slabija i slabija, dok u njenu koritu nisu ostale samo kapljice koje su polako isparavale. Zavladala je velika glad, zalihe su nestale, a voda je bila popijena. Seljaci su bili očajni i nisu znali što napraviti, sve dok jednoga dana netko nije rekao: „Hej, pa onaj ludi starac sigurno ima zaliha za sve nas. Idemo ga opljačkati, neće nas sigurno moći sve zaustaviti.“

Dok je to govorio iza njega se pojavio starac, podigao je svoju desnu ruku u kojoj je bio ključ od njegove kuće i rekao im je: „Izvolite ključ moje kuće, uzmite svu hranu i vodu koju nađete, sve uzmite, pojedite i popijte. Nasitite svoje tijelo, onda ćete možda napokon htjeti nasititi i svoj duh.“ Seljaci su ga gledali kao ludu i govorili su: „Ovaj je stvarno poludio.“ Starac im je na to odgovorio: „Nikakva hrana i voda neće vas spasiti od ove suše. Pođite radije sa mnom u kapelicu, idemo se moliti Gospodinu. On će dati sve što nam je potrebno.“

U taj je čas glavni predstavnik seljaka uzeo ključ iz starčevih ruku i uputio se prema njegovoj kući. Svi su promatrali što će starac napraviti. On ga je samo pogledao i sa smiješkom na licu rekao: „I tebe Bog voli. Kad se najedeš, dođi u kapelicu i zahvali Gospodinu za sve što ti je dao.“ Rekavši to zaputio se prema kapelici. Seljaci su bili iznenađeni vjerom i mirnoćom kojom je starac bio ispunjen. Potaknuti tim prizorom mnogi su ga odlučili slijediti u kapelicu. Bila je ponoć kad su skoro svi seljaci bili u kapelici, a do zore je i onaj predstavnik ušao u nju, kleknuo i u suzama počeo moliti. Ostali su tako svi zajedno još jedan cijeli dan i noć.

Drugoga je dana, u zoru, kiša počela lijevati iz vedra i sunčana neba. Padala je kao da joj je to zadnji put da pada. Nekoliko je sati bilo potrebno da se suho korito napuni vodom, a polja opet postanu plodna. Svi su se seljaci počeli radovati i hvalili su Gospodina na sav glas. Otada su svi seljaci svakoga dana išli redovno na misu zahvaliti Gospodinu na svemu što im je dao i više nikada svoje bogatstvo nisu uzimali zdravo za gotovo.

Ključne riječi:
mladi katolici

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja