"Zapravo, i ovaj sinodalni proces, koji bismo doista trebali razumjeti kao milosno vrijeme otvorenosti Duhu Svetome koji nastavlja voditi Crkvu, stavlja naglasak na logiku služenja, nasuprot logici vladanja. Samo je logika služenja sposobna Crkvu učiniti onakvom kakvom ju je zamislio Isus Krist", rekao je riječki nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić u prigodnoj misli promišljajući nad nedjeljnim evanđeljem na društvenim mrežama.
[ZA SINODALNU CRKVU: ZAJEDNIŠTVO, SUDJELOVANJE I POSLANJE – DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU, 2021.]
U evanđelju koje čitamo ove nedjelje se osjeća sukob dviju logika, one ovoga svijeta i one Isusove. Logika ovoga svijeta je logika vladanja. Ona se u današnjem evanđelju uobličila u zamolbu Jakova i Ivana koji mole Isusa da u njegovoj slavi sjede „jedan zdesna, a drugi slijeva“. Istoj želji vladanja bili su skloni i drugi Isusovi učenici. Zato su, kaže evanđelist, bili gnjevni na ovu dvojicu. Nasuprot ovoj logici vladanja, Isus predlaže svoju logiku, a njegova logika je logika služenja. Logika je to „čaše“ koju će on popiti i koja je znak njegovog služenja iz ljubavi prema nama, prema svim ljudima i svakom čovjeku, sve do smrti, smrti na križu. Ta logika poziva i nas na ispijanje iste „čaše“, odnosno na življenje logika služenja koja onoga koji je „najveći“ i „prvi“ čini poslužiteljem i slugom svima. Biti „najveći“ i „prvi“ je posebna milost, ali i posebna zadaća. Zato Isus kaže: „Tko hoće da među vama bude najveći neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da … bude prvi, neka bude svima sluga.“
Isus nije samo govorio nego je i sam živio: „Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“
Isus nije samo govorio nego je i sam živio: „Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ Odbacujući logiku vladanja i nasljedujući logiku služenja, to su učinili i njegovi učenici. Svojim propovijedanjem, životom i smrću koja je bila njihovo ispijanje „čaše“ koju je Isus ispio, oni su tu logiku služenja prenijeli na druge, Crkvu koja se rađala u krvi mučenika. I njihovi učenici, nova generacija Crkve koja je stasala u onim teškim vremenima progonstva, su učinili isto. I Crkva nakon njih. Tako je ta poruka prenošena riječju i životom, a nerijetko i smrću, stigla sve do nas.
Sinodalna Crkva kakvu želi papa Franjo je Crkva u kojoj svi idemo zajedno. To je Crkva slušanja koje ima svoje stupnjeve.
Da bi ta poruka mogla biti i dalje prenošena, ona danas treba nas, današnju generaciju Isusovih učenika, Crkvu našeg vremena. I treba nas sve. Upravo s tom sviješću da treba nas i da nas treba sve, papa Franjo je sazvao Biskupsku sinodu s temom sinodalnosti u Crkvi. Sinodalna Crkva kakvu želi papa Franjo je Crkva u kojoj svi idemo zajedno. To je Crkva slušanja koje ima svoje stupnjeve. Ono započinje slušanjem Božjeg naroda, odnosno svih vjernika, nastavlja se slušanjem crkvenih pastira kao vjerodostojnih čuvara, tumača i svjedoka vjere čitave Crkve te svoj vrhunac doseže u slušanju rimskoga biskupa, kao vrhovnoga svjedoka vjere čitave Crkve, koji se ne nalazi sam iznad Crkve, nego unutar Crkve. On je, kako sam to voli reći, kršćanin među kršćanima, a unutar Zbora biskupa, biskup među biskupima.
Ono započinje slušanjem Božjeg naroda, odnosno svih vjernika, nastavlja se slušanjem crkvenih pastira kao vjerodostojnih čuvara, tumača i svjedoka vjere čitave Crkve te svoj vrhunac doseže u slušanju rimskoga biskupa, kao vrhovnoga svjedoka vjere čitave Crkve, koji se ne nalazi sam iznad Crkve, nego unutar Crkve.
I istovremeno je pozvan — kao nasljednik apostola Petra — voditi Crkvu u Rimu, koja predsjeda u ljubavi svim crkvama. Papa Franjo, koji ima ovakvu viziju Crkve, ne želi da se tijekom sinodalnog hoda o sinodalnosti samo govori, a to je zasigurno jedna od opasnosti. On želi da se, u otvorenosti Duhu Svetome i njegovim nadahnućima, sinodalnost živi. Zato je, nakon što je otvorio sinodalni proces u Rimu pod geslom Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje, ove nedjelje odlučio taj proces spusti i na razinu svake partikularne Crkve, a nakon toga i na župne razine kako bi zahtjev za sinodalnim uključivanjem u život Crkve došao do svakog pojedinog katoličkog vjernika te potom, preko Crkava u pojedinim zemljama i na kontinentalnim razinama, kao i po sudionicima Biskupske sinode u Rimu, u otvorenosti Duhu Svetome, mogao izvršiti pozitivan utjecaj i na opću Crkvu i njezino poslanje navještenja evanđelja, koje je i poslanje svakoga od nas po samoj činjenici da smo kršćani.
Samo je logika služenja sposobna Crkvu učiniti onakvom kakvom ju je zamislio Isus Krist.
Zapravo, i ovaj sinodalni proces, koji bismo doista trebali razumjeti kao milosno vrijeme otvorenosti Duhu Svetome koji nastavlja voditi Crkvu, stavlja naglasak na logiku služenja, nasuprot logici vladanja. Samo je logika služenja sposobna Crkvu učiniti onakvom kakvom ju je zamislio Isus Krist. Ona nam jedina može pomoći u našoj zadaći izgrađivanja ne druge nego, kako kaže papa Franjo, drugačije Crkve, Crkve služenja u ljubavi, sinodalne Crkve, Crkve u kojoj se svi osjećaju kao kod kuće i u kojoj ima mjesta za sve, koja znade slušati i koja je blizu svima, a osobito onoj braći i sestrama koji su najpotrebniji naše kršćanske ljubavi i blizine.