"Dozvoliti Isusu da nam pomogne, znači prepoznati onu temeljnu istinu kršćanske vjere da nas Bog ljubi i dozvoliti mu da dovrši svoj plan ljubavi s nama, dozvoliti mu da nas spasi. Dozvoliti drugima da nam pomognu, da nam se učine bližnji, znači uključiti se u taj Božji plan ljubavi i zajednički djelovati. Samo zajednički, međusobno povezani u pomoći jedni drugima, možemo odoljeti izazovima vremena u kojemu živimo i nastaviti Isusovo djelo spasenja u Crkvi i po Crkvi", poručuje riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić na društvenim mrežama promišljajući nad nedjeljnim evanđeljem.
Parabola o Milosrdnom Samarijancu – kojom Isus predstavlja ponajprije samoga sebe, a zatim i zahtjevnu zadaću ljubavi za sve koji žele biti njegovi – želi nas osloboditi od pitanja tko je naš bližnji. Nije važno znati tko je naš bližnji. Važno se učiniti bližnjim onome tko je potreban naše blizine, milosrđa, ljubavi. I važno je drugima dozvoliti da nama budu bližnji.
Događa nam se da se izlazeći iz kuće lako činimo bližnji svima, a u vlastitoj kući nismo bližnji nikome.
Bližnji su nam svi ljudi, nikoga ne isključujući, ali smo se dužni učiniti bližnjima polazeći od onih pokraj nas koji imaju potrebu da im budemo bližnji, da im iskažemo milosrđe, da osjete našu ljubav. To su oni za koje možemo reći da su nam najbliži bližnji, oni s kojima živimo svaki dan, članovi naše obitelji, naši rođaci, susjedi, župljani, sunarodnjaci, a među njima osobito onaj tko treba moju blizinu, moj osmjeh, uho da sluša, usta da izgovaraju lijepe riječi i sl. A upravo to je ono što više od onih koji su nam daleko trebaju baš oni koji su nam blizu. Često je lakše smatrati bližnjim i ljubiti one koji su daleko, pa čak i one koje susrećemo na ulici i prema kojima svoju dužnost bližnjega riješimo s nekoliko kuna, ili barem mislimo da smo je riješili, nego li biti bližnji onima s kojima živimo i dijelimo isti životni prostor. Događa nam se da se izlazeći iz kuće lako činimo bližnji svima, a u vlastitoj kući nismo bližnji nikome. A trebali bismo biti bližnji najprije u vlastitoj kući, a tek onda i izvan nje.
Nitko ne može samo davati, nego da bi mogao davati treba biti spreman i primati.
Nismo se samo dužni učiniti bližnji drugima. Dužni smo dozvoliti drugima da se i oni nama učine bližnjima. To se odnosi ponajprije na Isusa, koji je prije svih drugih Milosrdni Samarijanac, ali se to odnosi i na sve one koji su nam se, sljedeći njegov primjer, spremni učiniti bližnjima u našim životnim situacijama, koje su uvijek i ponovo ispunjene i potrebom za bližnjim, nekad zbog bolesti, nesreće, starosti, ovisnosti, situacije u kojima nam je potrebna pomoć drugoga, a najčešće zbog same činjenice da smo ljudi i da kao ljudi imamo potrebu blizine drugog čovjeka. Nitko ne može samo davati, nego da bi mogao davati treba biti spreman i primati. Puno puta se dogodi da smo spremni pomoći svakome, a nismo spremni dozvoliti nikome da nama pomogne, da nama se učini bližnjim. Trebamo to promijeniti jer ne dozvolimo li drugima da nam se učine bližnji, ni mi sami se nećemo moći drugima učiniti bližnji kad nas budu trebali. Ovo se odnosi ponajprije na Boga koji nam se u Isusu iz Nazareta, Milosrdnom Samarijancu, učinio bližnjim, a onda i na druge ljude.
Dozvoliti drugima da nam pomognu, da nam se učine bližnji, znači uključiti se u taj Božji plan ljubavi i zajednički djelovati.
Dozvoliti Isusu da nam pomogne, znači prepoznati onu temeljnu istinu kršćanske vjere da nas Bog ljubi i dozvoliti mu da dovrši svoj plan ljubavi s nama, dozvoliti mu da nas spasi. Dozvoliti drugima da nam pomognu, da nam se učine bližnji, znači uključiti se u taj Božji plan ljubavi i zajednički djelovati. Samo zajednički, međusobno povezani u pomoći jedni drugima, možemo odoljeti izazovima vremena u kojemu živimo i nastaviti Isusovo djelo spasenja u Crkvi i po Crkvi. Samo zajednički, dijeleći odgovornost za druge i s drugima, svi mi kojima je Bog povjerio određenu odgovornost za druge, možemo se nositi s tom odgovornošću i biti navjestitelji i svjedoci Božje ljubavi u svijetu.
On koji nam se učinio i na sakramentalan način svaki dan ponovo čini bližnjim i nas poziva da se učinimo bližnjima svojoj braći i sestrama.
Nije dovoljno vjerovati da se Bog u Isusu Kristu učinio bližnji nama, nego i mi, svatko od nas na svoj način, sljedeći primjer Milosrdnog Samarijanca trebamo činiti isto. „Idi pa i ti čini tako“, poručuje nam Isus. On koji nam se učinio i na sakramentalan način svaki dan ponovo čini bližnjim i nas poziva da se učinimo bližnjima svojoj braći i sestrama. Ali on želi i da njemu i svojoj braći i sestrama dozvolimo da nam se učine bližnjima, kako bi nam on i u njemu svi ljudi, počinjući od onih koji su izravno povjereni našoj brizi, postali braća i sestre, naši bližnji. I kako bismo s njim i u njegovo ime svima mogli pristupiti sa sažaljenjem, poviti rane zalivši ih uljem i vinom i za njih se pobrinuti.