Budi dio naše mreže

"Petar govori o sjenicama. Željeli bismo zadržati trenutke preobraženja. I stalno se u njih vraćati. Ali, pazimo. To može biti i bijeg. Nije moguće ako smo s Isusom i njegovi učenici biti stalno u slavi. To će doći tek na kraju. Dotada, moramo nužno krenuti za Isusom i putem križa. To je naš poziv", poručuje u promišljanju nad nedjeljnim evanđeljem riječki nadbiskup Mate Uzinić na društvenim mrežama.

/ mp

[DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (A), 2023.]

Aktualan komentar današnjeg evanđeoskog ulomka možemo pronaći u ovogodišnjoj korizmenoj poruci pape Franje. U svjetlu korizmenog i sinodalnog hoda Crkve on u toj poruci razmatra o Isusovom preobraženju na gori kao svojevrsnoj „duhovnoj obnovi“ u kojoj smo se i mi pozvani s Isusom uspeti “„na goru visoku“ da sa svetim Božjim narodom doživimo posebno iskustvo askeze.” Papinu poruku možemo pronaći ovdje.

Poziv na „duhovnu obnovu“, u našem slučaju poziv na korizmenu obnovu i sinodalnu obnovu Crkve, nije sam sebi svrha. Cilj mu je povratak u svakodnevicu kako bismo u toj svakodnevici živjeli plodove te obnove. Zato je ovo prilika i da proširimo svoje razmišljanja s jednog njegovog aspekta na cjelinu, odnosno da uklopimo poziv na posebne trenutke s Isusom, u životni poziv i poslanje s Isusom. Ovdje je riječ o pozivu i njegovu ostvarenju kojemu su trenuci poput onog na gori, tek trenuci prosvjetljenja, osnaženja i usmjerenja, kojih u životu i nema baš previše.

U promišljanju o pozivu od pomoći može biti Abrahamov poziv o kojemu čitamo u prvom čitanju. I njegov poziv je imao trenutka prosvjetljenja, ali i trenutke duboke tame i neizvjesnosti. U Abrahamu i njegovom poziv možemo prepoznati obrise vlastitog poziva i onog što je potrebno da bismo ga mogli ostvariti. Bez obzira o kojem je pozivu riječ, Bog je uvijek onaj koji poziva. Bog sa svakim ima plan. I zato za svakoga ima i poziv. Da bismo mogli čuti i ostvariti ta Božji poziv, uvijek je potrebna vjera, i to ne bila kakva vjera nego vjera kao povjerenje u Boga. To je bila karakteristika Abrahamove vjere. On je bio čovjek povjerenja u Boga, čovjek koji je u svakodnevnim životnim okolnostima iščitavao Božju volju i u njoj prepoznavao svoj poziv te mu se bez zadrške stavljao na raspolaganje, onako kako je to Bog od njega tražio. A bio je to, kao i svaki drugi ljudski poziv, poziv u neizvjesnost. Bog zove, ali ne otkriva sve. I ne kaže čovjeku kroz što će ga sve odvesti njegov poziv.

Svaki je ljudski poziv povezan s teškoćama. Tako je to bilo s Abrahamom, ali i s drugima nakon njega. Današnja liturgija u drugom čitanju izdvaja primjer Pavla i Timoteja. I jedan i drugi su imali poteškoća u prihvaćanju i življenju svoga poziva. Pavao zato i potiče Timoteja: „Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje…“ No, nemojmo se zavaravati. Nije to ako bilo samo s njima, nego i sa svima drugima. Pada mi na pamet Majka Terezija i knjiga koja je svjedočila o jednom kratkom razdoblju prosvjetljenja kad joj je postalo jasno da je pozvana biti misionarka ljubavi i životu u ostvarenju tog poziva koji je bio obavijen tamom. Tako je često i s našim pozivom. Svaki poziv je na svoj način težak. I dobro je znati da je težak, ali i ne znati što to konkretno znači. To što to znači treba ostaviti iznenađenje. Kad bismo unaprijed znali što nas sve čeka odazovemo li se Bogu i njegovom pozivu, često ne bismo prihvatili ono na što nas Bog zove. I mnogi bi zasigurno unaprijed odustali od svoga poziva. Zato Bog i zove malo pomalo, iz dana u dan, iz događaja u događaj. I postupno nam otkriva otajstveno značenje i dubinu poziva, kao i ono što čeka one koji mu se s povjerenjem odazovu. A čekaju ih križevi i poteškoće, ali i veliki blagoslov. Taj blagoslov u nama pomalo formira vjeru kao povjerenje. I to je također blagoslov. Blagoslov je, zapravo, riječ koja dominira današnjim ulomkom koji govori o Abrahamovom pozivu.

Ovo nas dovodi do današnjeg evanđeoskog ulomka koji govori o Isusovom preobraženju na gori. Nadovezujući se na ono što možemo pronaći u papinom tumačenju ovoga događaja, rekao bih da je to događaj, kao uostalom i korizma i za Crkvu sinodalna obnova, vrijeme u kojem Isus želi u svojim učenicima obnoviti povjerenje u njega i njegov poziv koji je doveden u pitanje nakon što im je počeo govoriti o muci i smrti, ali i u njihov poziv biti njegovi učenici, a njegovi su učenici oni koji ga i u tome slijede.

Lijepi su ovi trenuci obnove. Željeli bismo da traju jer to su trenuci prosvjetljenja, posebni duhovni doživljaj. Zato su oni htjeli trajno tu ostati. Petar govori o sjenicama. Željeli bismo zadržati takve trenutke. I stalno se u njih vraćati. Ali, pazimo. To može biti i bijeg. Nije moguće ako smo s Isusom i njegovi učenici biti stalno u slavi. To će doći tek na kraju. Dotada, moramo nužno krenuti za Isusom i putem križa. To je naš poziv. Možemo dobiti i dobivamo prosvjetljenja, onako kako je to dobio Abraham, ova trojica učenika, Pavao, Timotej i mnogi drugi. To je ono što nam želi ponuditi i korizma. I sinodalni procesi za Crkvu. Ali ne možemo u svom pozivu imati sigurnost. Umjesto sigurnosti, naš poziv od na traži vjeru kao pouzdanje u Boga i njegov plan s nama. Lakše je, da se prebacim na našu stvarnost, ostati (ili se uvijek ponovno vraćati) na mjesta navodnih ukazanja, duhovne seminare, nego li se uhvatiti u koštac sa životom i njegovim izazovima, problemima, teškim i složenim odnosima u obitelji, na radnom mjestu, u društvenoj i crkvenoj zajednici itd. Ne može se život provesti u sjenici ili nekoj duhovnoj oazi. Nužno je izići. I poput Abrahama krenuti na put u nepoznato. Odnosno, prihvatiti Isusov poziv koji je poziv preko križa do uskrsnuća. I krenuti za Isusom sa svojim križevima. I biti mu blizu u braći i sestrama, osobito onima koji trpe. To je put kojim i mi možemo doći do uskrsnuća.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja