[DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

Kad postoji barem u mjeri gorušičinog zrna, vjeri nije ništa potrebno osim zajedništva s Bogom i mogućnosti biti u njegovoj službi. Kad je nema ni u mjeri gorušičinog zrna, onda nam sve, a osobito ono što mi činimo ili mislimo da činimo, postaje važnije od zajedništva s Bogom i potrebe da mu služimo.

Kako imati vjeru barem u veličini zrna gorušice da bismo bili ispunjeni zajedništvom s Bogom i služenjem Bogu? Odgovor koji nam daje današnji evanđeoski ulomak je molitva. Apostoli mole Isusa: „Gospodine, umnoži nam vjeru.“ Vjere nema bez molitve. Ali i molitvi treba vjera. Umjesto da im je umnožio vjeru na čudesan način, Isus im je ispričao prispodobu o gorušičinom zrnu. Vjera se ne umnaža čudima. Vjera se umnaža molitvom. I tako sve dok život ne postane molitva, a vjera gledanje i slušanje. To se apostolima neće dogoditi za Isusova života, kako to svjedoče različite epizode koje nam govore da su im misli bili ograničene na ovozemaljsko i prolazno. Ali dogodit će im se poslije, nakon uskrsnuća i Duhova, kad će se, kako piše sv. Pavao svom učeniku Timoteju, „zlopatiti … za evanđelje, po snazi Božjoj“ s potpunim povjerenjem u sva Gospodinova obećanja, uključujući i ono o kojemu danas snažno progovara prorok Habakuk kad kaže da „pravednik živi od svoje vjere.“ Tad će njihov život, po Duhu kojeg su primili, postati trajni razgovor s Bogom. To će oživljavati njihovu vjeru. I njihovu će vjeru pretakati u molitvu. Neće to više biti, kao prije, tek molitva kojom iznose svoje potrebe i želje, nego će to biti dijalog s Bogom, Bogom živim, Bogom prisutnim. Tako će njihova molitva Isusu da im umnoži vjeru biti uslišana. I molitva će im postati vjera, a s vjerom će postati i misija, poslanje. To će ih poslanje izvesti iz dvorane posljednje večere na ulice Jeruzalema, a onda i odvesti sve do kraja svijeta.

Misija ili poslanje treba postati i naš kršćanski život. Toga želimo postati svjesni osobito u listopadu koji je misijski mjesec. Nastojmo voditi računa o tome da smo s vjerom koju smo primili, koju umnažamo molitvom, pozvani i poslani ususret drugima. Ako ne možemo krenuti u misije onima koji su daleko, možemo biti misionari onima koji su blizu uključenjem u evangelizacijsko poslanje Crkve u duhu sinodalnog gesla: Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje. A možemo se, u duhu istih poruka o zajedništvu i sudjelovanju u poslanju, uključiti i u one daleke misije svojoj molitvom i prigodnim darom za misije.

Biti kršten znači biti poslan prenositi svoju vjere drugima. Poslanje je to koje ne ovisi samo o onom što govorimo i činimo, nego i o onome što i kako vjerujemo. Ako vjerujemo bojažljivo i mlako, nikoga nećemo svojom vjerom dotaknuti. A i nećemo imati potrebu da druge dotaknemo svojom vjerom. Vjerujemo li čvrsto i iskreno, naša će vjera biti življena vjera. Bit će to doista vjera obilježena pouzdanjem u Isusa Krista i ljubav koju nam je iskazao boraveći među nama kao jedan od nas. Takve vjere nema i ne može biti bez molitve, one iskrene, s vjerom, bez koje molitva nije molitva, kao što ni vjera nije vjera. Ona, takva vjera, možda velika tek kao zrno gorušice, mijenja ponajprije nas. A kad nas promijeni, ona, takva vjera i takva molitva, ma to je zapravo jedno te isto, postaje sposobna mijenjati i druge pokraj nas, ondje gdje živimo, ali i do na kraj zemlje.