Nada, životni temelj, jest povjerenje u evanđelje, u njegovu vjerodostojnost i životnost. Nada, istinska nada proistječe iz vjere. Njome prožima sve što čovjek jest. I – kroz to – posve naravno, sve što život jest.
Tko se istinski susretne s Isusom, s evanđeljem, razumije da je nada temeljni kršćanski, evanđeoski zavjet. Svi – i najplemenitiji zavjeti – potporanj su tom temeljnom zavjetu. Upravo po njemu imaju svoje puno značenje.
Premalo je doživljavati vjeru, nadu i ljubav kao osjećaje.
Premda se oni doživljavaju i izriču i osjećajima, bitno su više od toga. U njima i po njima čovjek uzrasta do punine svoje ljudskosti: do kristolikosti.
Odlučenost za nadu, ustrajnost u nadi, na najljepši način određuju čovjeka. Po njima on stječe svoj lik, svoju izrazitost. Ustrajnost u nadi – u svemu što je usuprot nadi oko nas i, prije toga, u nama. Nada prizemljuje vjeru.
Kako bi bez nade ljubav bila moguća?
Kada je riječ o nadi protiv svake nade, o nadi koja se ne vidi, nije riječ o nadi onkraj vremena, nego o nadi posred ovoga vremena, u svemu što život jest – u svim njegovim običnostima i izazovima, u svim izloženostima i napuštenostima. Ta nada nadrasta sve naše boli, ali, ništa manje, i sve naše radosti. Jer njezina vjerodostojnost i rječitost sabire i nosi sve zbog čega čovjek jest.
Nada, evanđeoska nada, ne zaustavlja se na „možda da, možda ne”, „moglo bi biti”…Ona je trajno zagledana u dobro.
Njoj pristaje riječ s prvih stranica Biblije: neka bude. Neka bude dobro. Po njoj čovjek čini sve da bude veoma dobro.Evanđelje nas pita, naša nas vjera pita: imamo li smjelosti biti ljudi nade? Nas, koji dijelimo slabosti Isusovih suvremenika, prije svih – njegovih učenika, nas koji smo pozvani, svjedočanstvom vjekova dodatno potaknuti, pa i osposobljeni, živjeti vrline, zanos i gorljivost koje su oni živjeli.
Nada, naš temeljni evanđeoski zavjet, potiče nas da ne budemo drugima zapreka za nadu, da živimo nadu i za druge, ustreba li i umjesto njih.
Isus je svoju nadu položio u nas. Neshvatljivo bi bilo da je odmaknemo od sebe, da nadom koja je u nama ne oblikujemo svijet u kojemu živimo i dopustimo svijetu da odlomi nadu od nas i tako i sebe i nas odlomi od evanđelja.
Izvor: Svjetlo riječi.