U svijetu upoznavanja, mnogi će katolici reći da je Blažena Djevica Marija idealna žena, a sv. Josip idealan muškarac (osim Isusa, naravno). Ne suprotstavljam se toj ideji, ističe Hudson Byblow za Ascension Press, ali smatram da nam, ako se navežemo na ideju da upoznamo savršenu “Mariju” ili “Josipa”, tada nitko na zemlji nikada neće biti “dovoljno dobar”.

Iako smo doista pozvani biti savršeni (Mt 5, 48), perfekcionizam je karakterna mana. Perfekcionizam podrazumijeva da drugima namećemo nedostižan standard savršenstva, što zapravo proizlazi iz našeg neprihvaćanja samih sebe. Nije jednostavno suočiti se s time. Zapravo, tek me nedavno jedan prijatelj s puno ljubavi upozorio na to da i sam imam problem s tim u pogledu odabira djevojaka s kojima bih se htio upoznati.

Tražio sam “savršenu” djevojku ili barem onu koja je za mene bila “savršena” prema nekim mojim nerealnim standardima, istovremeno “zaboravljajući” da tražim odnos s drugom osobom, a ne s mojom idejom o toj osobi. U svakom slučaju, budući da sam bio u kasnim tridesetima i bio sam u to vrijeme sam, nisam htio zanemariti dobronamjerni komentar prijatelja, iako mi je to bilo uistinu teško za čuti.

Perfekcionizam kao simptom

Nakon promišljanja o svome životu, uočio sam da su moje tendencije prema “perfekcionizmu” u velikoj mjeri ukorijenjene u mojoj želji da izbjegnem tjeskobu. Postavljajući drugima nerealne standarde, nisam se izlagao situacijama da pred drugima otvorim svoje srce. Zbog toga sam se osjećao sigurno i to mi je davalo privid kontrole.

Skrivao sam se iza ideje da još uvijek nisam pronašao osobu koja me u toj mjeri zanima da bih ju upoznao na prisniji način. No, stvarnost je bila takva da sam se bojao otvoriti svoje srce i, iz nekog razloga, vjerovao sam u iluziju da će se nekako pojaviti “prava” osoba i da će sva moja tjeskoba čudesno nestati. No, nisam shvaćao da će ta tjeskoba nestati samo ako odlučim izravno se suočiti s njom.

Ovo želim podijeliti s vama jer znam koliko tjeskoba može osakatiti osobu. Kada se ne želimo suočiti s problemima, često “preživljavamo” umjesto da živimo, a to baš i nije ugodno. Naravno, ne dijele svi moje iskustvo “preživljavanja” i pokušavanja ublažavanja tjeskobe (podsvjesno ili ne), ali ipak mnogi imaju sličan problem – a to se možda odnosi i na osobu koja vam se sviđa.

Dobro je pozabaviti se našim tjeskobama i upoznati način na koji naš mozak radi, pogotovo ako smo doživjeli neko traumatično iskustvo. Možda će vam to pomoći da bolje razumijete voljenu osobu ili osobu koju ćete tek upoznati.

Nemojte snižavati svoje standarde

Kada kažem da ljudi trebaju napustiti ideju o pronalasku savršene “Marije” ili “Josipa”, ne mislim da trebaju sniziti svoje standarde. Imati visoke standarde nije karakterna mana, već karakterna snaga. Međutim, karakterna snaga je i neprestano nastojati raditi na sebi, a to može uključivati procjenjivanje nas samih, ali i načina na koje smo došli do određenih zaključaka.

To može uključivati zaključke o formiranju naših očekivanja. Odnosno, nije nužno loše zapitati se zašto smo takvi kakvi jesmo, zašto želimo ono što želimo i zašto očekujemo ono što očekujemo od sebe i drugih.

Fokusirajte se na ono bitno

Još jedan od nedostataka perfekcionizma je taj što nas potiče da postanemo pretjerano usmjereni na vanjsko ponašanje, a samim time i nedovoljno usredotočeni na razumijevanje stanja našeg srca koje stoji iza tog ponašanja. Usmjeravanje prema vanjskom ponašanju može nas spriječiti u tome da se suočimo s izranjenim ljudskim iskustvom, koje podrazumijeva stanje nečijeg srca.

Nadalje, Bog zna da smo pali i da se naša svetost ne krije u tome da se “savršeno” ponašamo, već leži u našoj želji da mu se predamo unatoč svim našim nesavršenostima. Drugim riječima, pobijediti znači ostati vjeran Kristu u svome srcu. Kada ustrajemo u vjernosti, možemo ostati u nadi da nas samo jedna odluka (pokajanje) dijeli od toga da doživimo uspjeh na kršćanskom putu.

Ako se, međutim, usredotočimo samo na vanjsko ponašanje, tada možemo vrlo lako skliznuti u očaj zbog osjećaja da nikada nećemo moći postići to “savršeno ponašanje”. Poznajem ljude koji su pali u ovakvu vrstu očaja. Kad bi barem ti ljudi znali da Gospodin silno želi izliti svoju milost u njihova srca i pomoći im.

Kreposti i upoznavanje drugih

Kako postajemo svjesniji sebe kroz otvorenost i želju da rastemo u punini kreposti, tako postajemo i bolji u prihvaćanju drugih takvi kakvi jesu. Tada postajemo bolji u razumijevanju drugih, ali i samih sebe. Također, tada nam je lakše zajedno putovati prema svetosti i duhovnom sazrijevanju. Ipak, nećemo biti u stanju otići na ovo zajedničko putovanje sve dok se naša vjera bude temeljila na vanjskom, “pobožnom” ponašanju.

Nadalje, da bismo naglasili važnost rasta u kreposti, moramo se sjetiti ovoga: iako ponašanja koja se čine pobožnima nužno ne rađaju srce koje je otvoreno za rast u punini kreposti, srce koje je otvoreno za rast u punini kreposti nužno (na kraju) dovodi do pravog vjerničkog iskustva. Odnosno, ako sutra želimo upoznati svoju “Mariju” ili svoga “Josipa”, danas bismo se trebali truditi rasti u punini kreposti. Samo zato što netko nastoji rasti u punini kreposti, to ne znači da je automatski spreman stupiti u svetu vezu koja je po Bogu.

Uskladite svoje srce s Marijinim i Josipovim

Muškarci, prestanite tražiti Mariju. Umjesto toga, potražite ženu koja se trudi biti poput Marije, ženu kojoj je više stalo do rasta u krepostima, nego do lažne pobožnosti. Žene, prestanite tražiti Josipa. Svi se moramo više zalagati kako bismo bili uspješniji u našoj kršćanskoj misiji pa tako i u našim vezama i brakovima. Težimo savršenstvu u smislu potpunijeg življenja kreposti.

Kada nastojim rasti u punini kreposti, mi tada gradimo temelje vlastitog karaktera i to će nas osposobiti u budućim odnosima. Težeći za time, bit ćemo usklađeni sa srcima Marije i Josipa na načine na koje inače nikada ne bismo mogli ni zamisliti. Tako ćemo postati prikladniji za ulogu supružnika osobi koja također želi ući u srca Marije i Josipa.