Tada je iz jednog zavežljaja izvadio karton i reče svećeniku: "Evo, ovo je njihova slika." Svećenik pogleda sliku i ostade izvan sebe, suze mu navriješe na oči, i poviče kroz plač: "To su moj otac i moja majka." Prosjak je na to, kroz očajan plač, rekao: "Ja sam njihov ubojica. Osvetite, velečasni, njihovu smrt i ubijte me na mjestu, jer nisam više dostojan živjeti…"
Potresni tekst o Božjoj ljubavi koja nadilazi i najveće boli prenosimo u cijelosti. Autor je fra Petar Ljubičić sa stranice BOOK.
Neki neobični prosjak Jean Louis prosio je svaki dan ispred vrata katedrale u Lyonu. Svećenik Sorel Vabriant, koji je u toj crkvi slavio svetu misu svakoga dana, darovao bi milostinju tom prosjaku. Trajalo je to duže vremena. Jednog je jutra svećenik primijetio da prosjak više nije ispred crkve. Malo se je raspitao i saznao da je bolestan. Otišao je k njemu i našao ga je kako teško bolestan leži na malo slame. “Oh, kako ste dobri, velečasni!”, zavapi bolesnik i nastavi: “Ali, jao meni, ja sam na izmaku svog života i umirem, a meni nema oproštenja. Ja sam njihov ubojica.”
Svećenik ga je počeo smirivati i tješiti. Ali bolesnik je bolnim riječima rekao svećeniku: “Ne znate vi, velečasni, žalosnu i jadnu moju povijest. Služio sam za vrijeme revolucije kod dobrih i plemenitih gospodara. Oni su iz Pariza pobjegli u Lyon, da se sakriju od neprijatelja jakobinaca. Bili su to pravi katolici i stoga im je prijetila pogibao. Bili su prema meni vrlo dobri, a ja sam bio vrlo nezahvalan. Prijavio sam ih kao dobre katolike na revolucionarnu policiju, koja im je odmah odrubila glave. Ah, strahote, imali su i jednoga malog sina i ja ne znam što je s njim dalje bilo. Ja sam onda umjesto njih zaposjeo njihovo imanje, ali sam ga u raskošnom životu svega istrošio i pao sam na prosjački štap.”
Tada je iz jednog zavežljaja izvadio karton i reče svećeniku: “Evo, ovo je njihova slika.” Svećenik pogleda sliku i ostade izvan sebe, suze mu navriješe na oči, i poviče kroz plač: “To su moj otac i moja majka.” Prosjak je na to, kroz očajan plač, rekao: “Ja sam njihov ubojica. Osvetite, velečasni, njihovu smrt i ubijte me na mjestu, jer nisam više dostojan živjeti…”
Svećenik je prigušio bol srca, sabrao se i zagrlio umirućega, oblio ga je suzama i rekao: “Opraštam ti, brate, za ljubav Božju.” Zatim ga je uvjerio da će mu i Bog oprostiti, ako se skrušeno pokaje i ispovjedi. Starca grešnika tolika je ljubav silno ganula, na oči su mu navrle pokajničke suze i odmah se je skrušeno ispovjedio. Svećenik mu je potom u Božje ime dao odrješenje i utješio žalosnu dušu siromašnog grešnika, koji je kratko nakon toga, pun kršćanskog mira i pouzdanja u Božje milosrđe, izdahnuo.