Sv. Franjo Saleški o duši koja osjeća svoju bijedu i hod u pouzdanju. Prenosimo njegovo promišljanje s portala Samostan Pohoda Marijina.

Na ovo pitanje sv. Franjo Saleški odgovara: “Duša koja poznaje svoju bijedu, ne samo da smije imati veliko pouzdanje u Boga, nego ona uopće i ne može imati istinsko pouzdanje, ako joj manjka spoznaja vlastite bijede”.

Upravo nas spoznaja i priznanje vlastite bijede vodi k Bogu.

Upravo nas spoznaja i priznanje vlastite bijede vodi k Bogu. Svi veliki sveci, kao Job, David i ostali, počinjahu svoje molitve ispovijedanjem vlastite bijede i nevrijednosti. Vrlo je spasonosno priznavati se siromašnim, malenim, prezira vrijednim i nedostojnim pojaviti se u prisutnosti Božjoj. Iako ona znamenita izreka starih: ‘Spoznaj samoga sebe!‘ u prvom redu znači: spoznaj veličinu i odličnost svoje duše, da je ne bi ponizio i obeščastio djelima nedostojnim njene plemenitosti, ipak uključuje i ovo: spoznaj svoju nedostojnost, svoju nesavršenost i bijedu. Čim smo više bijedni, tim se više moramo pouzdavati u dobrotu i milosrđe Božje. Između milosrđa i bijede postoji veza tako velika, da se jedno bez drugoga ne može vršiti. Da Bog nije stvorio čovjeka, On bi doista bio savršeno i potpuno dobar, ali ne bi svoje milosrđe pokazao djelom, jer se milosrđe ne može očitovati, ako nema onih koji ga trebaju, a to su bijednici.

Dakle, vidite, što više spoznajemo svoju bijedu, tim više imamo razloga da se pouzdamo u Boga, budući da u sebi samima nemamo ništa, u što bi se pouzdali.

Dakle, vidite, što više spoznajemo svoju bijedu, tim više imamo razloga da se pouzdamo u Boga, budući da u sebi samima nemamo ništa, u što bi se pouzdali. Nepouzdanje u same sebe izvire iz spoznaje vlastitih slabosti. Veoma je dobro ne pouzdavati se u same sebe. Ali što bi to koristilo, ako ne bismo istodobno čitavo svoje pouzdanje poklonili Bogu i predali se Njegovom milosrđu?

Pretpostavljam da nitko od nas ne sumnja u Božje milosrđe i da nikom ne manjka pouzdanje, osobito što se tiče vječnog spasa, već se radi o nekom izvjesnom stidu i zbunjenosti koje imamo kad se približavamo Gospodinu. Časovito smo nevjerni, a čitali smo da ima velikih duša, kao sv. Katarina Sijenska i sv. Majka Terezija, koje bi se jako stidjele kad bi pale u koju pogrešku. Tada nam šapće samoljublje da i mi moramo tako raditi, a mi kažemo: ‘Ah, Gospodine, nikad se neću usuditi da Ti se približim. Ja sam tako bijedna‘. Ovo nije ništa drugo, nego zadovoljavanje samoljublja koje se s nama poigrava. Ne kažem da stid nije dobar, kad ga se dobro primjeni. Opravdano je da se malo povučemo i postidimo, kad uvrijedimo dragog Boga, jer već i kad svog prijatelja uvrijedimo, u neprilici smo, kako ćemo mu pristupiti. Ali ne smijemo kod toga ostati. Krepost poniznosti, samoprezira i stida jesu posredne kreposti. To jest, kreposti po kojima se naša duša mora vinuti do sjedinjenja s dragim Bogom. Ne bi bilo ništa naročito da sami sebe ponizimo, da se poništimo, a to se postizava ovim djelima, ako to ne bi bilo s ciljem, da se posve predamo Bogu, kao što nas uči sv. Pavao kad kaže: ‘Svucite starog čovjeka i obucite novoga!‘ (Usp. Kol 3, 9-10).

Ne smijemo se predati nemiru. Često puta, naime, nemir i zbunjenost duše proizlaze iz sebeljublja. Uzrujavamo se što smo nesavršeni.

Ne smijemo ostati bez odijela, moramo se zaodjenuti Bogom. Ovaj korak povlačenja mora nam poslužiti samo zato da se snažnije zaletimo i bacimo svom Bogu činom ljubavi i pouzdanja. Ne smijemo se predati nemiru. Često puta, naime, nemir i zbunjenost duše proizlaze iz sebeljublja. Uzrujavamo se što smo nesavršeni. Žao nam je, ali ne iz ljubavi prema Bogu, već iz ljubavi prema sebi samima.

Reći ćete da ne osjećate pouzdanja. Kada ga ne osjećate, probudite čin pouzdanja i recite Gospodinu: ‘Iako nemam osjećaja pouzdanja u Tebe, ipak vjerujem da si Ti moj Bog i da sam ja sva Tvoja. Znam da se pouzdajem samo u Tvoju dobrotu i zato se prepuštam čitava u Tvoje svete ruke!‘

Ove čine možemo uvijek obavljati. Ako je nekada teško, nikada nije nemoguće. A baš ono kad nam je teško, moramo svjedočiti Spasitelju svoju vjernost. Vršimo li ovakve molitve bez nutarnje slasti i zadovoljstva, ne smijemo se smesti, jer su one Gospodinu tim milije. Ne recite da ih izgovarate samo usnama i da prema tome ne vrijede, jer kad srce ne bi htjelo, usne ne bi govorile ni jedne riječi. Iza kako ste molile, ostanite mirne, ne obazirite se dalje na svoj nemir i govorite Gospodinu o nečem drugom.

Temelj za pouzdanje leži u Njemu, a ne u nama; ako se mi i mijenjamo, On se nikada ne mijenja. Uvijek je jednako dobar i milosrdan s nama; bili mi slabi i nesavršeni ili jaki i savršeni.

Ovim zaključujemo prvo pitanje. Dobro je, dakle, da se stidimo kad poznamo svoju bijedu i svoju nesavršenost. Ali ne smijemo kod toga ostati, a još manje smijemo biti malodušni, već moramo u svetom pouzdanju podići svoje srce Bogu. Temelj za pouzdanje leži u Njemu, a ne u nama; ako se mi i mijenjamo, On se nikada ne mijenja. Uvijek je jednako dobar i milosrdan s nama; bili mi slabi i nesavršeni ili jaki i savršeni. Običajem kazati, da je naša bijeda prijestolje božanskog milosrđa. Što je veća naša bijeda, tim veće mora biti naše pouzdanje. Pouzdanje je život duše. Uzmeš li joj pouzdanje, tjeraš je u smrt.