Uvečer, nakon što je Isus cijeloga dana s pozornice svoje lađe poučavao mnoštvo u prispodobama, pripovijedajući im i tumačeći prispodobu o sijaču, došlo je vrijeme da se otpusti mnoštvo te da Isus zajedno sa svojim učenicima otplovi na drugu stranu mora, u kraj gerazenski. Nakon cjelodnevne katehizacije svojih slušatelja, te umora koji taj proces sa sobom donosi (kako u ono doba, tako i danas, možda još i više), Isus je zaspao na krmi. I dok je spavao, najednom nastade žestoka oluja koja je navalila na lađu te ju napunila vodom. Učenike je obuzeo veliki strah pa su probudili Isusa prekoravajući ga: Učitelju! Zar ne mariš što ginemo? U velikom strahu, uplašeni za vlastiti život te lišeni mogućnosti trezvenoga razmišljanja, prekoravaju Isusa jer znaju da im on može pomoći, a on to ne čini. Isus uzvraća smirivanjem vjetra i mora te svojim učenicima, kao i onima koji su ih pratili, upućuje prijekor: Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? 

Čovjek biva ohrabren da bez straha, srama ili uplašenosti za tu svoju istu kožu, svjedoči vjeru u Kristovu ljubav prema nama. Vjerujem da smo to iskusili. 

Očito je, dakle, da učenici još dobro ne poznaju Isusa unatoč brojnim zajedničkim trenutcima s njime kao i tilikim „odslušanim“ katehezama u kojima je glavni kateheta bio upravo sam Isus. Na koncu, znamo da će ga u potpunosti upoznati tek s darom Duha Svetoga, koji ih je ohrabrio u izvršavanju naloga propovijedanja i krštavanja svih ljudi u njegovo ime. I unatoč Isusovu propovijedanju te njihovoj oduševljenosti njegovim riječima, unatoč činjenici da ga zovu Učiteljem, oni zapravo ne poznaju njegov nauk, njegovo poslanje, pa se u trenutcima straha za vlastiti život, prestrašeni, zapitkivahu: Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju? Oni, u suštini, još nemaju vjere u njega. A kad čovjek nema vjere, onda se boji: Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? Iako je Isus fizički bio uz njih za vrijeme oluje, učenici se boje jer nemaju vjere. 

U velikom strahu, uplašeni za vlastiti život te lišeni mogućnosti trezvenoga razmišljanja, prekoravaju Isusa jer znaju da im on može pomoći, a on to ne čini.

Ponekada pomislimo kako bismo bili puno čvršći u svojoj vjeri da nam se Isus ukaže barem na minutu, da ga samo dotaknemo i dodirnemo mu haljine. Ali fizička Isusova blizina, bez prave i duboke vjere u njega, ništa nam zapravo ne znači. Potvrđuju nam to učenici u današnjem evanđeoskom odlomku. Isus, bez naše osobne vjere u njega, i dalje nas ne lišava straha, uplašenosti, borbe za ovozemaljski život. Bez naše osobne vjere u njega, Isus je i dalje u jednom trenutku Učitelj, a u drugom nepoznanica  (Tko je ovaj?). I zato sva naša druženja sa Isusom, sva naša pohađanja kateheza, predavanja ili seminara o Isusu, sva slušanja i tumačenja biblijskih tekstova i prispodoba moraju voditi dalje – produbljivanju naše osobne vjere, kako bi ona postala vidljiva u našim životima, a ne tek dio izvanjskoga folklora.

I unatoč Isusovu propovijedanju te njihovoj oduševljenosti njegovim riječima, unatoč činjenici da ga zovu Učiteljem, oni zapravo ne poznaju njegov nauk, njegovo poslanje, pa se u trenutcima straha za vlastiti život, prestrašeni, zapitkivahu: Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?

Voditi dublje u učvršćivanju u vjeri kako bi nas ona oslobađala strahova koje nam donosi svakodnevni život. Učvršćivati nas u vjeri kako bismo znali bolje, mirnije i staloženije odgovarati na trenutke kad i na našu životnu lađu zapuše strašan vjetar, navale valovi te nas počnu vući prema dnu mora. Tada nećemo Isusu prigovarati govoreći zar ne mariš što ginem, nego ćemo, obuzeti ljubavlju prema njemu koji je umro za sve nas da bismo mi njemu živjeli – kako veli sveti Pavao u današnjem drugom čitanju – na oluje i bujice gledati u novom svjetlu, budući da smo u Kristu novi stvorovi. I, zapravo, možda će baš te uzburkane lađe našega života, oluje i tonjenja, strahovi i uplašenosti pridonijeti da vidimo i iskusimo slavu Božju. A kad čovjek na svojoj koži iskusi Božju ljubav i dobrotu, tada ga nikakva kušnja, nikakvi napadi na Kristovu lađu, kojima gotovo svakodnevno svjedočimo, ne mogu poljuljati u njegovoj odanosti Kristu, u njegovoj vjeri. Upravo suprotno: čovjek biva ohrabren da bez straha, srama ili uplašenosti za tu svoju istu kožu, svjedoči vjeru u Kristovu ljubav prema nama. Vjerujem da smo to iskusili.