Budi dio naše mreže

Mons. Ramos o ispovijedi: Ponekad Bog dopušta neke grijehe da se ne uzoholimo

Brojni su iz ispovjedaonice u zagrebačkoj katedrali izašli ozarena lica i sa čvrstom odlukom da će pustiti Gospodina u svoje srce i svoj život. Za to je sigurno zaslužan i jedan od omiljenih hrvatskih ispovjednika, mons. Jorge Ramos, svećenik Prelature Opusa Dei u Hrvatskoj s kojim smo za Hrvatsku katoličku mrežu razgovarali o važnosti sakramenta pomirenja u životu svakog vjernika.

/ Diana Tikvić

Vrijeme došašća, iščekivanja Isusovog rođenja posebno je po misama zornicama i sakramentu ispovijedi. Zašto se vjernici trebaju ispovjediti prije većih blagdana?

Vjernici se žele pripremiti konkretno sada u Božiću za primiti Isusa ili općenito za lijepo slaviti blagdan. Svaki blagdan je poziv na susret s Isusom, poziv na obraćenje, poziv na novi početak. Čovjek osjeća da ne može to učiniti samo sa svojim snagama, čovjekovo je srce teško i otvrdnulo. Treba Bog dati čovjeku novo srce. To znači da je obraćenje prije svega djelo Božje milosti. Kako je lijepo vratiti se Bogu nakon što smo pali, nakon što smo se odijelili od njega, ali kad se vraćamo Bogu, On nam daje snagu da počnemo iznova. Mislim da ovo može biti objašnjenje. Želim slaviti blagdan, želim primiti Isusa, želim biti sjedinjen s Njim i to ne mogu samo svojim snagama, zbog toga pristupam sakramentu ispovijedi.

Kako se dobro pripremiti za ispovijed?

Sakrament ispovijedi obvezuje grešnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove, u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijedanje te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu. Potrebno je učiniti i jedan dobar ispit savjesti. Čovjek je obraćen gledajući u Onoga koga su naši grijesi proboli. Možda je dobar način pripreme kleknuti pred Presveto, pred križem, promatrati Isusa i pitati ga: „Isuse, što ima u meni što te žalosti? Što ima u meni da priječi moje sjedinjenje s tobom? Što mi je činiti da se obratim i počnem hodati u novosti života?“

Foto: Unsplash

Promatrati Isusa, promišljati o njegovom životu i pitati se kako je živio Isus, a kako živim ja? Što u mom životu ne sliči na Isusa? Jesam li pogriješio protiv zapovijedi?

Znamo onu priču o bogatom mladiću koji je pitao Isusa što mu je činiti da baštini život vječni. I Isus mu je odgovorio: „Čuvaj zapovijedi“. Jedan od načina pripreme za sakrament ispovijedi je ispitati se kako smo živjeli 10 Božjih zapovijedi, kako smo se odnosili prema drugima. Deset zapovijedi se mogu sažeti u dvije – ljubav prema Bogu, ljubav prema bližnjima. Je li Gospodin bio središte mog života, je li Gospodin bio uvijek na prvom mjestu, jesam li učinio drugima ono što ne želim da drugi učine meni? Kako sam se ponašao? Jesam li dijelio, davao ili sam bio sebičan, zatvoren? Tu nam mogu pomoći i molitvenici u kojima možemo pronaći pitanja za ispit savjesti i pokušati potaknuti naše srce na iskreno kajanje.

Kako ispravno shvatiti sakramenat ispovijedi? Zašto nam je Gospodin ostavio taj sakramenat? Neki ljudi misle da je dovoljno Bogu u osobnoj molitvi priznati grijehe?

Priznanje grijeha svećeniku je dio sakramenta ispovijedi. Isus je onaj koji je odredio način na koji želi opraštati grijehe. Isus oprašta grijehe osobi koja se za njih iskreno kaje u svom srcu. No grešnik se ne treba pomiriti samo s Isusom. Treba se pomiriti i s Crkvom, s braćom, sa samim sobom. Sve se to događa u sakramentu svete ispovijedi. Ići u ispovjedaonicu i slušati „Ja ti odrješujem grijehe u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ daje nam sigurnost da smo primili oproštenje. Ispovijed smiruje, to je razgovor koji liječi našu dušu. Iskustvo dobre ispovijedi, nakon koje izlazimo sretni, dobro raspoloženi, olakšanje koje doživljavamo, sve je to poticaj za ponovno otići na ispovijed. Bog je ponizan i dopušta da ga predstavlja jedan čovjek, svećenik koji je i sam grešan. I svećenik otpušta grijehe, ali u ime Božje, u ime Isusa Krista. Isus je onaj koji oprašta, ali preko svećenika, grešnog čovjeka. To je i zbog mene samog, da mi bude lakše pristupiti sakramentu, lakše pristupiti Bogu i zatražiti oproštenje.

Postoji li mogućnost da nam neki grijeh Bog ne može, ne želi oprostiti?

Bog može oprostiti i želi opraštati sve grijehe. Isus je rekao svetoj Faustini: „Neka se nijedna duša ne boji približiti Meni, makar joj grijesi bili poput purpura. Moje je milosrđe tako veliko da kroz čitavu vječnost ostaje neshvatljivo svakom razumu, bilo ljudskom bilo anđeoskom. Svaka će duša, u odnosu sa mnom, čitavu vječnost razmatrati moju ljubav i milosrđe. Užitak mi je djelovati u ljudskoj duši, ispunit je svojim milosrđem“.

Sveti Josemaria Escriva u Putu piše: „Gle kako milosrdno srce ima pravda Božja. Na ljudskim sudovima se kažnjava onaj koji prizna svoju krivnju, a na Božjem se oprašta. Blagoslovljen sveti sakramenat ispovijedi!“

I papa Franjo je rekao: „Ponavljam, Bog se nikada ne umara opraštati. Mi smo ti koji se umaramo tražiti njegovo milosrđe“. On koji nas je pozvao oprostiti sedamdeset puta sedam daje nam primjer, on oprašta sedamdeset puta sedam, uvijek iznova diže nas i stavlja nas na svoja ramena, nitko nam ne može oduzeti dostojanstvo koje nam daje ta bezgranična i neiscrpna ljubav.

Nemojmo bježati od Isusovog uskrsnuća. Nikada ne smijemo odustati ma što god se dogodilo. Nitko nas ne može tako nadahnuti kao njegov život koji nas potiče da idemo naprijed, koji nam vraća radost jer Gospodin nam omogućuje podići glavu i krenuti ispočetka. On oprašta sve, on hoće oprostiti sve, samo čeka na naše dobro raspoloženje, na naš mali korak prema Njemu. Kad učinimo taj mali korak onda shvaćamo i vidimo da je On već krenuo u susret nama, prije nas, da nas dočekuje na tom putu širom raširenih ruku.

Sveti Josemaria Escriva u Putu piše: „Gle kako milosrdno srce ima pravda Božja. Na ljudskim sudovima se kažnjava onaj koji prizna svoju krivnju, a na Božjem se oprašta. Blagoslovljen sveti sakramenat ispovijedi!“

Mi svećenici u ispovjedaonicu trebamo primiti ljude onako kako bismo sami htjeli biti primljeni u sličnoj situaciji.

U ispovijedi se susrećete s ljudima koji se nisu godinama ispovjedili iz različitih razloga. Ili su doživjeli neko negativno iskustvo u ispovjedaonici ili su se životom udaljili od Crkve i sakramenata. Na koji način im pristupate?

Trebamo biti otvoreni. Papa Franjo daje ovakav savjet svećenicima: „Molim vas da prema svima budete puni prihvaćanja, svjedoci očinske nježnosti, bez obzira na težinu grijeha; brižni u pomaganju pokorniku da razmišlja o počinjenom zlu; jasni u predstavljanju moralnih načela; raspoloživi za praćenje vjernika na njihovu pokorničkom putu, strpljivo idući s njima ukorak dalekovidni u razlučivanju svakoga pojedinog slučaja i velikodušni u podjeljivanju Božjega oproštenja (apostolsko pismo pape Franje Misericordia et miseria, op.a.).

Papa Franjo je rekao i kako ispovjedaonica nije soba za mučenje već mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem.
Vjerujem da se svaki ispovjednik trudi biti velikodušan u ljubavi, otvoren, gostoljubiv. Mi svećenici u ispovjedaonicu trebamo primiti ljude onako kako bismo sami htjeli biti primljeni u sličnoj situaciji.

Ljudi vrlo često dugo skupljaju snagu za otići na ispovijed, mi koji smo u ispovjedaonici trebamo olakšati ljudima taj trenutak milosrđa. Gospodin želi dati svoju milost svima. I svi imaju potrebu za Božjom utjehom, za Njegovom spasenjskom ljubavlju. Taj Bog na tajanstveni način djeluje u nutrini svake osobe, bez obzira na njezine mane i padove.

Foto: Pixabay

Sjetimo se što je rekao sv. Ivan Pavao II., da čovjek nikada nije tako dostojan kao kad klekne i krene ispovijedati svoje grijehe pred Bogom.
Ponovno ću citirati i papu Franju koji je napisao: „Baš kao što je Isus odlučio ostati u šutnji kako bi ženu uhvaćenu u preljubu spasio od smrtne osude, tako neka i svećenik u ispovjedaonici bude velikodušna srca, svjestan da ga svaki pokornik podsjeća na to da je i on sâm grješnik, ali ujedno i služitelj milosrđa“ (Misericordia et miseria, op.a.)

Što ako čovjek nakon ispovijedi ne osjeća da mu je Bog oprostio ili i dalje ne može oprostiti sam sebi?

Prije svega, moramo čvrsto vjerovati da nakon ispovijedi izlazimo kao bolji ljudi. Ponekad to osjećamo, ponekad ne. Ali, osjećaji nisu najvažniji. Mi ih nikada ne možemo u potpunosti kontrolirati. Ipak, puno puta nakon ispovijedi osjećamo veliko olakšanje i mir. I to je poticajno.

Ja bih rekao ovako onima koji se s time bore: Bog ti je oprostio. Zaboravi svoju prošlost, povjeri je Božjem milosrđu i idi naprijed, kako savjetuje sveti Pavao Filipljanima (Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu Fil 3, 13-14, op.a.)

Ostavi ono što je iza i požuri naprijed prema cilju, prema nagradi vječnog života. Bog ti je oprostio, oprosti i ti sebi. Budi ponizan. Prihvati činjenicu da nisi savršen, ponekad Bog dopušta neke mane i grijehe radi poniznosti, da se ne uzoholimo, da budemo svjesni da svojim snagama ne možemo ništa. Trebamo moliti Boga za istinsku poniznost.

Neki kažu da ispovijed nema smisla kad će čovjek opet sagriješiti iako je Bogu obećao da više neće… Što poručiti? Kako se nositi sa činjenicom da neprestano upadamo u isti grijeh?

Jedan iskusni ispovjednik, sveti arški župnik, sv. Ivan Maria Vianney, je o tome rekao: „Ti ne ideš na ispovijed jer misliš ili znaš da ćeš ponovno sagriješiti. Ali, i dragi Bog to zna. Samo je On to dragovoljno odlučio zaboraviti, da ti može uvijek iznova oprostiti grijehe“. I zato, idi na ispovijed. Unatoč tome što ćeš dan nakon nje ponovno sagriješiti. No, u ovom trenutku moliš oproštenje koje si već učinio, ne za buduće.

Čovjek koji ruča zna da će navečer ponovno ogladnjeti. Čovjek koji pere ruke, pere ih jer su prljave premda zna da će ih ponovno uprljati. Tako i mi moramo prati svoju dušu. Unatoč tome što će na njoj ponovno biti mrlja grijeha.

Treba ohrabriti ljude da ne klonu. Ako se često suočavamo s nekim grijehom i neprestano u njega padamo, to može biti i znak da moramo sačuvati borbeni duh na nekom području borbe s đavlom. Đavao stalno napada i mi se borimo. Kad se čovjek iskreno trudi i bori, pokušava poboljšati svoj život, njegovi grijesi više nisu tako teški kao prije, nisu teški poput grijeha onih osoba koje se s grijehom uopće ne bore i ne trude promijeniti svoj život.

Što češće ići na ispovijed jer ona liječi našu dušu i daje nam snage za suočavanje s grijehom u budućnosti. Kad smo bolesni pijemo lijek i on nam pomaže u izgradnji imuniteta koji će nas štiti i od nekih budućih bolesti. Isto je i s ispovijedi. Redovitim ispovijedanjem moja će duša ojačati i biti otpornija grijehu. Bog će mi dati tu milost, a ja moram biti ustrajan, ne odustajati od ispovijedi. To đavao najviše hoće, da odustanemo od ispovijedi.

mons. Jorge Ramos/Foto: Filip Brala/PIXSELL

Crkva je sveta koliko se ljudi iskreno ispovijedaju

Kažnjava li nas Bog? Jesu li bolesti i križevi u našem životu posljedica naših grijeha?

Mislim da ne. Križevi ili bolesti su prilika da rastemo u svetosti. Upravo križevi i bolesti omogućuju ljudima da se obraćaju Bogu, da više mole, da dožive susret s Isusom. Prilika je to da više ljube druge ljude ili osjete da su ljubljeni. Križevi su više prilika za susret s Bogom nego kazna.

Bog nam daruje talente koje moramo umnožiti i vratiti s dobitkom njemu. Bolest ili križ je također talent koji nam je darovan. Bog će nas pitati što si učinio s talentom koji sam ti darovao? Kako si ga umnožio, kako si ga upotrijebio? Koji si dobitak s njime stekao?

Što nakon ispovijedi? Kako postati novi čovjek?

Svetost Crkve ovisi o ispovijedi. Toliko smo sveti koliko se ispovijedamo, Crkva je sveta koliko se ljudi iskreno ispovijedaju. Nakon ispovijedi mi želimo nadoknaditi počinjenu štetu, popraviti nerede koje je grijeh uzrokovao, ispraviti svoje navike, tražiti duhovno dobro i promijeniti svoj život nabolje, uz Božju pomoć.

Ispovijed nas pomiruje s Bogom, s ljudima. Svjedočimo koliko se puta nakon ispovijedi popravljaju odnosi u obitelji, popravljaju se naši odnosi na poslu. Nakon ispovijedi odlučujemo biti novi, bolji čovjek.

Trebamo razmišljati na način: Gospodin mi je toliko puta oprostio, ne želim ga razočarati, želim ga obradovati svojim načinom života. Želim da Bog vidi koliko se trudim biti bolja osoba.

Jedna od crkvenih zapovijedi jest najmanje se jedanput godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Je li to dovoljno? Sam papa Franjo posvjedočio je da se ispovijeda barem dvaput mjesečno. Sveci su se također često ispovijedali. Zašto je važna redovita ispovijed?

Ispovijed liječi našu dušu, odgaja nas, potiče na borbu, vodi prema svetosti. I zato je potrebno ići redovito na ispovijed. I onda kada ne osjećamo težinu teškog grijeha, treba ići na ispovijed, ispovjediti se i postati svjestan i onih malih grijeha. Ispovijed je ventilacija duše koja nam je jako potrebna.

Trebamo si postaviti pitanje – kakav poklon Isus očekuje od nas?

Približavamo se blagdanu Božića. Koju poruku novorođeni Isus nosi i ove godine našim obiteljima?

Kao što je u Jerihonu Isus rekao Zakeju: “Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući” (Lk 19, 5) On žurno siđe i primi ga sav radostan, piše dalje Sveto Pismo i dodaje plod toga susreta – Zakej govori: “Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.” Isus je jako zadovoljan. Kaže: “Danas je došlo spasenje ovoj kući“.

Neka Isus te riječi kaže i nama, našim obiteljima – danas je došlo spasenje ovoj kući. Ali za to ga trebamo primiti radosni i trebamo se obratiti. Zakej se obratio. I mi se trebamo promijeniti. Znamo koje su nam slabosti. Znamo što trebamo dati Isusu. Isusu je rođendan. Trebamo si postaviti pitanje – kakav poklon Isus očekuje od nas? Možda nije toliko pitanje što mu mi želimo darovati koliko što je to što On očekuje da ćemo mu predati? I ono što Isus želi od nas da mu darujemo, to mu trebamo dati. Uz pomoć Djevice Marije.

Ključne riječi:
ispovijed mons. jorge ramos

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja