Nekoć smo na ulici mogli susresti kakva senilna starca koji je razgovarao sam sa sobom. A danas pune ulice mladih ljudi i ljudi svih doba idu sami, drže se za uho i pričaju li pričaju. Nije baš za uho, imaju tu i neki „aparatić“ koji je svakim danom sve manji i tanji, a ima sve više funkcija. A glavna mu je funkcija da ni trenutka ne ostanemo sami sa svojim mislima. Nisu od toga izuzeti ni crkveni ljudi. A upravo o nama ovdje i kanim razmišljati, piše mons. dr. Anto Orlovac, a donosi Nedjelja.ba.

„Sveta šutnja“

Stari su duhovni učitelji često govorili o potrebi i koristi šutnje. Moj naraštaj svećenika i stariji sjećaju se da je nakon posljednje molitve uvečer u našim bogoslovijama i sjemeništima sve do doručka vladala „sveta šutnja“. Puna kuća ljudi, ali svatko se u tišini sprema na počinak, ujutro sprema na molitvu i sv. misu. Sada je šutnja rijetka i u duhovnim vježbama. Neki uvijek imaju nešto „važno“ reći. A šutnja je jako potrebna u našem odnosu s Bogom, kako lijepo uči suvremeni duhovni pisac karmelićanin Wilfrid Stinissen. On podsjeća da i Božja riječ proizlazi iz šutnje. Tu navodi Sv. Ivana od Križa koji veli: „Jednu riječ je Otac izgovorio i to je bio Njegov Sin, i tu riječ izgovara još uvijek u vječnoj tišini koju duša mora čuti.“ Zatim veli: „Šutnja Raspetoga je Božja najjača riječ“ (W. Stinissen, Molitva, str. 92).

A da bismo čuli Božju riječ, moramo zašutjeti. To vrijedi za duhovne vježbe, ali i za svaku našu molitvu, pa i obično razmišljanje o stvarima koje trebamo riješiti. Stinissen upozorava: „Ako ne možemo odgovoriti na Božji govor drukčije nego ‘kišom riječi’, nikad nećemo razumjeti što nam On zapravo želi reći. Njegove riječi imaju dimenziju koju jedino možemo otkriti u šutnji. Svaka Božja riječ ima ‘prizvuk’. Utopimo li se u buci riječi, promašit ćemo ono najbitnije“ (str. 93).

„Zašto se tako bojimo šutnje?“ – pita on, i odgovara: „Možda zato što kad šutimo, Bog dolazi preblizu. Šutnja je izraz Božjeg otajstva. Kad šutimo, dolazimo, svjesno ili nesvjesno u kontakt s ovim otajstvom. Ali ovim kontaktom relativizira se i dovodi u pitanje naš način življenja i djelovanja. Puno toga što činimo odjednom nam se učini smiješnim, glupim i besmislenim, stvari koje smo smatrali važnima postaju nam sitnice, nevažne. Šutnja nas poziva na preuređenje cijelog našeg života, a često nas to plaši i toga se bojimo“ (str. 93). Vrlo snažna, jasna i duboka analiza. Eto čega se bojimo, promjene vlastita života!

Bog ne dolazi „do riječi“

Problem je kad svećenik kao učitelj molitve molitvu smatra boljom ako je više riječi izgovorio. Zasipa Boga bujicom riječi. Po načelu: što više, to bolje. Ni trenutka šutnje i sabranosti. Bog jednostavno ne može doći do riječi. U našim zajedničkim molitvama nešto mi često nedostaje. Eto, na primjer, u crkvi se nedjeljom moli Gospina krunica prije sv. mise, ponegdje se dodaju i litanije. Zatim slijedi sv. misa s propovijeđu. Tu bi nam trebao progovoriti Bog na usta propovjednika jer mi smo slušatelji. Nerijetko čujemo mnoštvo pobožnih fraza, dugačko i monotono izlaganje, prepričavanje još jednom istoga, a nikakve dublje, nove misli, pa je propovjednik katkad više zapreka nego pomoć da nam Bog progovori. Zna se nakon mise nadovezati i neka devetnica, a povoda je lako naći: sv. Anto, Gospini blagdani, patron crkve, Duhovi, svibanj, listopad… Nakon sv. pričesti u misi – a učili su nas da je to privilegiran trenutak – ukoliko uopće bude i trenutka sabranosti i šutnje, svećenik započinje – inače vrlo lijepu – molitvu Dušo Kristova! Brzo ju privodi kraju jer slijede župni oglasi. E, sad se ne štedi ni vremena ni riječi, potrebnih, a još više suvišnih. Ovo se događa u boljoj verziji. Ima gora: postavljanje rekorda u brzinskom izbijanju, pardon, u kratkoći mise. Čuo sam i takvih svećeničkih razgovora: „Ja sam uspio misu završiti za … minuta“, pa spomene vrijeme koje je neznatno duže nego što mu treba da se obuče i pripravi oltar za misu! Ovo se doduše odnosi na misu radnim danom, bez propovijedi i drugih dodataka.

A kada bi nam Bog trebao progovoriti? Molitva je, naime, kao i svaki pravi razgovor – dijalog, a mi ga pretvorismo u monolog. Bog nema prilike doći do riječi. A poznato je da se On ne nameće. Kako je to divno znala Sv. Monika, majka Sv. Augustina. Pišući o molitvama i suzama svoje majke, nakon što je on otišao u Rim, veli sv. Augustin, obraćajući se Bogu: „Ni jednoga dana nije propuštala žrtvu kod Tvojega oltara.“ A evo zašto je odlazila u crkvu, i to dvaput na dan: „Dvaput je dnevno, i ujutro i navečer, bez ikakve isprike dolazila u Tvoju crkvu, ne poradi pusta pričanja i babljih brbljarija, nego kako bi slušala Tebe u tvojim nadahnućima, a Ti nju u njezinim molitvama“ (Ispovijesti, knjiga 5., glava 9. br. 17).  Prelijepo: najprije slušati Božja nadahnuća, a onda reći Bogu ono što nam je na srcu. Dapače, u šutnji slušati Božja nadahnuća dolazi na prvo mjesto, pa tek onda naš odgovor. Ima li bolje i ljepše molitve?

Strah od šutnje

A zašto se bojimo šutnje? Možda se nesvjesno bojimo i svoje vlastite praznine, svoje prazne nutrine iz koje proizlazi strah. Dijete koje mora proći kroz mračnu šumu najednom počinje pjevati ili zviždukati na sav glas. Nije njemu do pjesme, nego se boji. A zapravo bi bilo logičnije u takvu trenutku šutjeti da bi se bolje čulo ono što ga može ugroziti: divlja zvijer ili što drugo. Ali zvijeri nema, ono nije ugroženo izvana, ima samo strah u njemu i njega ono nastoji prikriti. Ponekad i odrasli u tom pogledu ostanu djeca cijeloga života.

Vratimo se još malo molitvi. I sam Isus reče nam da u molitvi nema mjesta nabrajanju, zapravo On je puno oštriji: „Kad molite, ne blebećite(Zagrebačka Biblija, dok Šarić prevodi:“ ne brbljate!“) kao pogani. Misle da će s mnoštvom riječi biti uslišani“. Blebetati nije dobro ni kad se govori o sasvim beznačajnim stvarima, a molitvu nazvati blebetanjem, to je puno teže. A Isus to reče. Time je rekao i što misli o takvoj molitvi. Zar mislimo da Boga trebamo podsjetiti i nabrojiti mu što nam sve treba? Isus je jasan: „Ne nalikujte na njih. Ta, zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete“ (Mt 6,7a). Ne bi škodilo ove riječi često pročitati prije nego što uopće počnemo moliti.

Stinissen donosi i poučnu pričicu o molitvi Klausa Hemmerlea iz knjige prelijepa naslova Tvoje srce na Božjem uhu (nav. dj. str. 94): „Učenik dolazi svojem učitelju i kaže: ‘Hvala što si me naučio moliti! Sada to mogu, riječi naviru lako kao i osjećaji.’ Učitelj ga pita: ‘Što ti je Bog rekao u molitvi?’ Učenik djeluje malo nesigurno i sliježe ramenima. Učitelj nastavlja: ‘Pretvori svoje riječi u šutnju, tada će Njegova šutnja postati riječ.’“

Zašutimo da bi nam Bog mogao progovoriti!