Krštenjem obraćenja kao jedan od nas, on je u potpunosti na sebe preuzeo našu sudbinu palog čovjeka. I upravo zato što se nije libio u potpunosti izjednačiti s nama i u našoj grešnosti, ona nam u događaju svoga krštenja zapravo najavljuje i konačno ostvarenje svog poslanja.
Apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije i nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije, mons. Mate Uzinić na svojim je društvenim mrežama objavio promišljanje vezano uz blagdan krštenja Gospodinova i evanđelje treće nedjelje nakon Božića, u kojemu poručuje kako se Isusova običnost i želja da bude jednak čovjeku, očituje upravo u njegovu krštenju kada je na sebe preuzeo sudbinu palog čovjeka. Razmišljanje mons. Mate Uzinića prenosimo u cijelosti.
Na Badnjak je HRT prikazao film Mladi Mesija utemeljen na noveli “Christ the Lord: Out of Egypt”, koja svoje nadahnuće vjerojatno crpi iz apokrifnih spisa prvih kršćanskih vremena. Taj film Isusa prikazuje kao drugačijeg, posebnog. U njemu sam Isus, budući da mu roditelji to ne žele reći, pokušava shvatiti zašto je drugačiji, poseban. To onda sa sobom nosi brojne zaplete koji su doveli do toga da je Isus još kao dječak shvatio svoju posebnost i razlog zbog kojega je on drugačiji od drugih.
Bog se utjelovio da bi bio jednak čovjeku
Iako je ova priča simpatična, ona iskrivljuje temeljnu poruku koja nam je o Isusu Kristu objavljena u evanđeljima. A poruka koju nam objavljuju evanđelja je poruka da se Bog utjelovio u Isusu Kristu da bi nam bio jednak, a ne drugačiji, da bi bio običan čovjek, čovjek u kojemu se svim možemo prepoznati, da bi postao jedan od nas. Pretpostavljam da je upravo ovo iskrivljavanje evanđelja, pretvarajući ga u simpatične pričice koje golicaju ljudsku maštu, bilo razlog što se Crkva od samih početaka protivila apokrifnim spisima koji su razvodnjavali evanđeosku poruku i pretvarali je u običnu bajku.
Isusovu običnost, izjednačenost u svemu sa svima nama, ističe i današnji evanđeoski ulomak: „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus.“ Krštenje na Jordanu je prvi Isusov javni čin nakon trideset godina skrovitog života. On želi i u tom događaju, kao što je to bio i u svom rođenju, biti običan. Zato se krstio kao sasvim običan čovjek, jedan od najobičnijih članova svog naroda koji su bili u iščekivanju i u iščekivanju pošli ususret Ivanu Krstitelju da od njega čuju riječi utjehe i otkriju putove spasenja.
Krštenjem se Isus izjednačio s čovjekom
Isusova običnost kojom se izjednačuje s nama ne samo svojim rođenjem nego i svojim krštenjem na Jordanu nije u evanđeljima slučajna. Primajući kao običan čovjek Ivanovo krštenje obraćenja on se s nama izjednačio i po onom jedinom u čemu se razlikovao od nas, a to je naša grešnost. Krštenjem obraćenja kao jedan od nas, on je u potpunosti na sebe preuzeo našu sudbinu palog čovjeka. I upravo zato što se nije libio u potpunosti izjednačiti s nama i u našoj grešnosti, ona nam u događaju svoga krštenja zapravo najavljuje i konačno ostvarenje svog poslanja. Zato evanđelist u Isusovu običnost na Jordanu unosi i jednu neobičnost koja to želi pokazati. Kaže nam da se Isus, nakon što se krstio, molio i da su se dok se molio rastvorila nebesa, da je nad njega sišao Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba i da se s neba čuo glas: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“
Ovo otvaranje neba djeluje neobično. Ali, evanđelist to ne vidi tako. On u slici rastvorenog neba, Duha Svetoga koji silazi u tjelesnom obličju, poput goluba i glasu s neba, ne želi istaknuti neobičnost nego nam priopćiti radosnu vijest. Ona se tiče svakog od nas, svih ljudi. Nebo se rastvorilo, Duh Sveti sišao i glas se s neba oglasio zbog istog onog razloga zbog kojega je Isus Krist postao jedan od nas, a on je postao jedan od nas da bi nam otvorio nebo, darovao Duha Svetoga i objavio nam da smo Božji sinovi i kćeri. Sve to se, zapravo, dogodilo u njemu. Isus Krist je rastvoreno nebo. On je onaj u kojemu je Duh Sveti tjelesno prisutan među nama. On je Očev glas, ili još bolje Riječ, koji nam uvijek ponovo govori da smo ljubljeni sinovi i kćeri Božje.
I u nama nebo ponovno može biti otvoreno
Događaj krštenja na Jordanu nam pomaže razumjeti pravi razlog običnosti Isusa Krista, onog biti nam u svemu sličan, pa čak i u onom jedinom što ga od nas razlikuje, a to je grijeh, kako više ne bismo imali potrebu prepuštati se mašti i sanjarenju o njegovoj neobičnosti. Pravi razlog običnosti Isusa Krista, onom biti jedan od nas, je da i nama u njemu nebo može ponovo biti otvoreno. I da bismo mi u njemu mogli dobiti mogućnost biti hramovi Duha Svetoga, a tim i mogućnost tjelesne prisutnosti Duha Svetoga za druge, svoju braći i sestre. I da bi i nad nama svakodnevno, u svim našim situacijama, a one su nekad lijepe, ali nekad i teške, mogao odzvanjati glas koji nikad više i ni od koga ne smije biti ušutkan, a to je gas: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“
Ovaj Očev glas je, nakon prekida koji se dogodio s grijehom praroditelja i uz tragove koji su se mogli iščitavati u prirodnim zakonima i starozavjetnoj objavi, ponovo i konačno počeo odlijegati nad Isusom Kristom. Po poslanju Crkve koje se vrši u Kristu, s Kristom i u Kristu, a u sinodalnom zajedništvu, sudjelovanju i poslanju svih nas koji smo krštenjem i potvrdom ispunjeni Duhom Svetim i osposobljeni biti navjestitelji evanđelja, radosne vijest, taj Očev glas želi nastaviti odzvanjati nad svakim čovjekom, u svim situacijama u kojima ljudi žive, sve do kraja zemlje i do kraja vremena.