Sveti Josip primjer je čovjeka koji svojim skrovitim radom ne lomi napukle trske niti gasi stijenj što tek tinja. Vjerni čuvar Isusa i Marije vrijedno je i marljivo radio u skrovitosti trudeći se da im ništa ne nedostaje. U njemu možemo uvijek vidjeti primjer i model pristupa svojem poslu i odnosu prema radu. Sveti Josip nas uči da je tihi rad, rad koji se odvija u skrovitosti za Isusa i Mariju najviši poziv svakog čovjeka. Morali bismo naučiti od našeg skromnog modela, svetog Josipa, da nemamo veće sreće nego raditi i raditi dobro kao čin žrtvene ljubavi.
Posao nikada ne smije biti besmislena muka, niti treba biti odvojen i sadržan od ostalih aspekata našega života. Posao je, iako često raznolik i podložan promjenama, čovjekov životni poziv. Nema trenutka kada čovjek ne radi te ga ne možemo poimati samo kao osmosatno radno vrijeme kojim zarađujemo za svoje uzdržavanje i život. Čovjek neprestano radi jer mu završetkom njegovog radnog dana itekako preostaju druge obveze, primjerice kada se vrati kući, pa čak i kada spava! Njegov organizam i biće itekako radi. Moglo bi se reći da je čovjek uronjen u rad i da se takav dinamizam odvija neprestano u njegovom životu. Zanimljivo je da čak i Isus u Evanđelju kaže da Otac njegov neprestano radi. Rad i život su jedno te isto. Osim toga, rad je nešto što čovjeku daje smisao i razvija njegove sposobnosti te mu daje da vidi sebe kao potencijal koji se može razvijati do neistraženih mogućnosti.
Posao bi trebao biti čin služenja u ljubavi prema Bogu, donoseći slavu onome koji je naš Stvoritelj. Posao nije prokletstvo. Posao je dužnost. Naš nas je nebeski Otac sam naučio raditi i odmarati, pa čak i u Raju, gdje nije bilo boli ni tuge. Sveti Josip, čuvar našega Otkupitelja, svojim je rukama mnogo radio i učio dijete Isusa svojem stolarskom zanatu. Doista, sveti Josip nas uči da je tihi rad za Isusa i Mariju najviši poziv svakog čovjeka. Morali bismo naučiti od našeg skromnog modela, svetog Josipa, da nemamo veće sreće nego raditi i raditi dobro kao čin žrtvene ljubavi.