Generalni vikar Banjalučke biskupije i katolički publicist mons. Ante Orlovac autor je promišljanja objavljenog na portalu nedjelja.ba u kojem se dotaknuo teme molitve i osluškivanja Boga. Njegova glavna poruka krije se u tome da bismo moleći trebali čekati na Boga da nam progovori i osluškivati što nam želi reći što zapravo predstavlja smisao molitve. Suprotno tome, mi često izgovaramo mnogo riječi misleći da ih trebamo kazati što više, dok nas Bog strpljivo čeka da poslušamo što on ima za reći nama. “Ponekad od bujica naših riječi Bog uopće ne dođe do riječi. A On se ne nameće, On strpljivo čeka, ali ponekad – zbog nas! – ne dočeka. A mi ostajemo i nakon molitve siromašniji za ono najvažnije, za ono što nam je Bog želio reći”, piše mons. Orlovac čije razmišljanje o molitvi prenosimo u nastavku.

Lijepa riječ postiže svoju svrhu tek onda kad iza nje stoji lijepa misao.

Neke se u beskraj ponavljaju kako bi imale željeni učinak. To posebno vrijedi za reklame. Međutim, iza tih riječi često ne stoje misli. Jedan crkveni uglednik, koji po svojoj službi često nastupa u javnosti, jedanput se u šali na vlastiti račun požalio: „Meni nikad ne nedostaje riječi, ali mi katkad nedostaje misli“. A upravo misao je ono što želimo drugome prenijeti. To onda oblačimo u ruho riječi, ljepše ili manje skladno, kako već tko zna i umije. Lijepa riječ postiže svoju svrhu tek onda kad iza nje stoji lijepa misao. Mi svećenici, propovjednici, moramo se upitati: Nije li nerijetko i u našim propovijedima višak riječi, a manjak misli? Navještaj evanđelja nije i ne smije biti ponavljanje „svetih fraza“, ma kako pobožno i elegantno one izgledale.

Molitva je osluškivanje onoga što nam Bog želi reći

Isus reče da ni u molitvi ne smijemo Boga zasipati bujicom svojih riječi (“nabrajati kao pogani“), jer On naših riječi ne treba: On čita u našim mislima i zna sve već prije nego što otvorimo usta. Ne moramo se brinuti ni oko toga kako ćemo molitvu lijepo formulirati, jer nije u tome bit molitve. Molitva je prije svega slušanje, osluškivanju onoga što Bog nama ima reći, a ne naš govor. Zato je i u misnom slavlju, osobito nakon pričesti, ali i u drugim pobožnostima, kao na pr. kod euharistijskog klanjanja, važno dati mjesta šutnji. Ponekad od bujica naših riječi Bog uopće ne dođe do riječi. A On se ne nameće, On strpljivo čeka, ali ponekad – zbog nas! – ne dočeka. A mi ostajemo i nakon molitve siromašniji za ono najvažnije, za ono što nam je Bog želio reći.

Ponekad mi svećenici dijelimo lagane i jeftine savjete ljudima odmah čim otvore usta, a da svoga problema i pitanja nisu još stigli pravo ni izreći.

Suvremeni čovjek prisiljen je podnositi pravu torturu riječi sa svih strana. A on nerijetko ima potrebu sam progovoriti, potrebu za nekim tko je spreman slušati, komu se može povjeriti, izjadati. A takvih je malo. Nažalost i među crkvenim ljudima, među crkvenim pastirima. Svećenik nema vremena saslušati u miru svoga vjernika koji je u nedoumici, kojemu treba savjeta ili utjehe. Biskup, ponekad od silnih poslova nema vremena za svoga svećenika, i on mora čekati sve dotle dok to o čemu je htio s njime razgovarati više nije aktualno, a u međuvremenu snalaziti se kako zna i umije. Ponekad mi svećenici dijelimo lagane i jeftine savjete ljudima odmah čim otvore usta, a da svoga problema i pitanja nisu još stigli pravo ni izreći. Sve u nekoj silnoj žurbi. Tako postajemo nevjerodostojni, i ljudi odlaze od nas razočarani.

Vaša riječ neka bude: ‘Da, da – ne ne!’

Pripovijedaju za pokojnog banjolučkog biskupa Dragutina Čelika, koji je biskupiju vodio pedesetih godina 20. stoljeća, u osobito teško i nepovoljno vrijeme žestokih komunističkih napada i progona Crkve (i njega su samog tako teško zlostavljali da se pola godine morao liječiti!), da je bio čovjek razgovora, povjerenja, koji je znao mirno slušati svoga svećenika i svakoga tko mu se obratio, ponekad satima. „Nije nam mogao bogzna što pomoći, ali smo od njega uvijek odlazili ohrabreni i ojačani“, pripovijeda jedan svećenik. Znao je slušati, a onda i pravu riječ reći.

Za crkvenog poglavara osobito je važna opomena Sv. Jakova apostola: „Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu. Smatra li se tko bogoljubnim, a ne obuzdava svoga jezika, nego zavarava srce svoje, isprazna je njegova bogoljubnost.“ (Jak 1,19,26).

Poglavar mora znati slušati, kako bi u pravo vrijeme znao reći pravu riječ. I naći vremena za to.

Jezik valja obuzdavati ne samo u smislu da ne govori psovke i nepristojne riječi, da se ne svađa, što vrijedi za svakog vjernika, nego ga valja obuzdavati i od suvišnih riječi, jer Gospodin naš Isus Krist reče, doduše u drugom kontekstu, da će čovjek odgovarati zbog svake suvišne riječi: „Vaša riječ neka bude: ‘Da, da – ne ne!’. Što je više od toga, od Zloga je.“ (Mt 5, 37). Poglavar mora znati slušati, kako bi u pravo vrijeme znao reći pravu riječ. I naći vremena za to.