1. DAN: MOJ POSJET SELIMA

Ovaj put je moja »šetnja« trajala malo dulje. Bio sam čitavih osam dana po selima. Pod rujanskim suncem sate i sate kroz blato i vodu, a onda opet urođeničkim čamcem po Gangesu. Prva postaja bila je u Šombunogoru, našem najmanjem selu. Tu su samo četiri katoličke kuće. Sve ostalo su pogani. No kucnut će čas milosti i za njih. U selu je velika škola. Učitelji su me pozvali da je pregledam i da kažem koju riječ djeci. Drage sam volje to učinio. Dakako, da smo odmah postali veliki prijatelji. Sutradan je bila sveta misa u kapelici. Uistinu je malena, no lijepa je i čista.
Posvećena je svetoj Maloj Tereziji. Jutro je bilo strašno sparno. Ovo je najgore doba godine, iza tropskih kiša. Cijela pokrajina je pod vodom, putovi su razrovani, mnogo puta valja kroz vodu i do pasa. Prešao sam preko Gangesa i uputio se prema Das Numberu. Najprije kroz gustu travu uz nekakav kanal, onda kroz blato. Na koncu se put pretvorio u rižina polja. Nije se moglo dalje. Na sve sreću ugledali su me iz sela, pa je mali Dhiren, đak naše škole u Bošontiju, došao s urođeničkom lađicom da me preveze do sela. Tu je već čekala cijela vojska djece. Lovili su ribu negdje dolje u blatnom kanalu, pa su baš lijepi izgledali. Osobito jedan mali debeljko, koji je svakako htio ostaviti tragove svojih prstiju na mom bijelom talaru. Nisam se puno branio, jer mi je talar i onako već bio smeđ od vode i blata. Danas će me počastiti Dhirenov otac. On još nije katolik, kao ni njegova rodbina. No svi se pripravljaju za veliki i sretni dan. Velika je to obitelj. Kuća siromašna, no uredna. Na zidu je cijela izložba sličica i božićnih razglednica, što ih je Dhiren dobio kao nagradu u školi. Ponosno mi ih je pokazivao. Druga dječica su malo »zavidno« gledala na toliko »blago«. No oni znaju da sam ja i za njih štošta donio. Uputili smo se kroz selo, dakako išao sam bosonog, jer je posvuda blato. Na nekim mjestima skoro se nije moglo hodati. Jedva si možete predstaviti bengalska sela za vrijeme kiša. A Das Number je još gori od drugih, jer putovi nisu popravljani već desetak godina, pa mnogo puta valja čamcem od kuće do kuće. Kao u Veneciji! Kad sam na kraju sela ulazio u Middejevu kuću, dvije velike otrovnice se srušiše s jednog starog zida. Dječica su od straha utekla, a i meni se malo koža naježila. No na sreću zmije su se tukle između sebe, pa se na nas nisu ni obazirale. Ali su brze! Kad sam pregazio put, vidio sam kako se jedna od njih opet penje po zidu. Večerali smo kod Dhirena. Riža, ribe i jaja, a na koncu čaša mlijeka. Kako vidite, dobra večera. Da vam iskreno kažem, bio sam malo i gladan, jer od jutra nisam ništa jeo. Iza večere raspreo se »razgovor ugodni«: o poljima, riži, selu, novoobraćenicima. Ima lijepih nada. Mnogi se još malo boje. Rekao sam im da će njihov dobar primjer ojunačiti druge.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

2. DAN: MOJ POSJET SELIMA

U Rampuru smo dobili dobru vodu. Napunili smo dva velika zemljana vrča. To nas je spasilo na putu, jer veslati po ovoj vrućini nije šala. A udaljenost je strašna. Rijeci kao da nema kraja. Hvala dragom Bogu, nije bilo velikih valova, pa je nekako išlo, U Kanmariu smo htjeli nešto prigristi. Kako je naša zaliha bila prazna, otišao je sluga na seoski trg da nabavi nekoliko stvari. No tu je bila prava pustoš. Ama baš ničega! Dobio je jedno — pačje jaje! Jedno jaje za nas četvoricu. Bilo je još nešto tikava, pa smo to spržili i dobro se počastili. A za jaje »bacismo kocku«! Dopade — lađaru. On ga je i zavrijedio. Izašao sam malo u selo. Potpuno pogansko, ni jedne krštene duše na milje i milje. Jedan me poganin vidio i pozvao u svoju kuću. Reče mi da je to najsretniji dan njegova života, da je svećenik pravoga Boga došao u njegovu kuću. Počastio me lijepim mlijekom. Eto, dobri se Isus za svoje brine. Na koncu sam sve blagoslovio. Dječicu sam obdario sličicama. Naše slijedeće katoličko selo bila je Čunčura. To je selo jako udaljeno. Tamo smo stigli istom predvečer. Odmah sam se dao na posao da pohodim sve obitelji. U kapelicu sam se vratio kasno u noći. Više se nisam mogao držati na nogama. Stoga se pomolim, pošaljem vam svoj blagoslov, toga nikada ne zaboravim! i ostavim večeru za sutra.

Ljudi znaju da moram naprijed u druga sela, pa su stoga rano došli na misu. To je naše najsiromašnije selo. Crkvica je sagrađena darom jedne plemenite gospođe iz Amerike. To je ponos čitavog sela. Obodrio sam ljude da nastave u ljubavi i slozi, i da svojim svetim životom budu uzor svim ostalima. Zadnji »Đišu pronam! – Hvaljen Isus!« i natrag k rijeci. Još nas je čekalo zadnje selo, Bamonpukur, najudaljenije mjesto čitave naše misije. Kako nije bilo vremena za čaj, popio sam jedno sirovo jaje i veselo naprijed. Mnogo je trebalo veslati, jer se sluga Ignacije razbolio. Nekoliko sati na žarkom suncu, pa mi se sva koža ogulila. Malo je i peklo. Pred Bamonpukurom uhvatila nas strašna, oluja. No, bili smo na sigurnom. Međutim smo pokisli kao pijetli. Ali konac djelo krasi. Bamonpukur se lijepo ponio. Crkvica je bila puna, a i nas su gospodski počastili. Zaklali su jednu kokicu, pa smo si nakon tri dana posta malo »prste omastili«. Moj dragi kuhar nije ni govorio, tako je bio zaposlen s rižom i kokošjim paprenim »torkarijem«. Na cijelom putu bilo je mnogo utjehe. Lijep se broj obitelji javio za svetu Crkvu. Uopće kroz čitavo vrijeme osjećao sam vašu molitvenu pomoć. Mene poteškoće više ni najmanje ne straše. Znam da ste vi uza me; znam da su vaše ruke sklopljene za Bošonti. I to mi je dosta. Mislio sam na to, kad smo se vraćali natrag kući. Trebalo nam je čitavih 30 sati. Kod Kalinogora uhvatila nas crna noć. Lađar zna put, no iz daljine počeo je dopirati mukli šum valova i oluje.

»Oče, nećemo moći prijeći sjecište velikih rijeka usred ove tamne noći. Opasno je!« Iskusnu čovjeku vjeruj. Pristadosmo stoga uz šumovitu obalu. Mjesto nepoznato. Na sve strane mnogo razbojnika. Sinoć su nam napali lađu. Stoga smo čuvali stražu čitavu noć. Lađarima su se oči sklapale od umora. Rekao sam im stoga neka se odmore, a ja da ću sijedjeti na krovu lađice. I sam sam bio na kraju svojih sila, no s krunicom u ruci već je išlo. Lopovi nisu došli, a i oluja se smirila, i mi nakon 30 sati sretno prispjesmo u Bošonti.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

3. DAN: MEĐU SVOJIM DRAGIM NOVOOBRAĆENICIMA

Već godinu dana idem uz Ganges, niz Ganges, po Gangesu i preko njega. Mrmor njegovih valova postao mi je najomiljenija pjesma. Kad me sile ostavljaju od silna napora, ispržen i istrošen od tropskog sunca, čim osjetim zadah s Gangeških voda, kao da mi se život obnovi. Ovaj put sam išao u Ranigor, i to na maloj urođeničkoj lađici. Već nekoliko dana trese me groznica, no u tom selu sam se najavio, pa valja na put. Rijeka je bila mirna. Zapadno od Birajnogora, s onu stranu velikog balijskog pješčanog nasipa, ponovno je počela rasti džungla. Prije nekoliko godina su je očistili, no sada opet u njoj vladaju tigrovi. Dva su tigra ubili, ali još ih ima. Ljudi su u velikom strahu. Kad smo se uspinjali uz nasip Gangesa prema kući našeg novoobraćenika Šurena Petra, sreo nas je jedan čovjek i kazao nam da je negdje u blizini tigar. No, nama je u ruci krunica, čega se imamo bojati? Pa da ih malo nasmijem, pokazao sam na svoje mršavo lice: »Zar vi mislite da će tigrovi na ovakve mršave bračke srdele? Ne bi im bilo ni za doručak…« Put uz nasip bio je tako strašan, da smo naskoro na tigra posve zaboravili. A i tigar na nas… Danas sam posebno htio pohoditi jednu novu naseobinu upravo u samoj džungli južno od Ranigora. Čuo sam da su počeli čistiti taj dio, pa da se već dosta obitelji tamo naselilo. No čujem da mnogo trpe. Živa je to istina: uistinu trpe mnogo, i previše.

Ja nisam mogao vjerovati svojim očima. Džunglu istom režu. O riži još nema ni govora. Tek za nekoliko godina tu će biti polja. Pitke vode nema nigdje. Moraju je donositi iz Ranigora. A hrana? U mnogim kućama već nekoliko dana jedva koja šačica riže. No ljudi su krasni. Pred poteškoćama ne malakšu. Kušaju koliko god mogu da si pomognu. A i država nastoji mnogo da ovom predjelu Sunderbanskih džungla pomogne. I ja sam danas donio veliku pomoć: mlijeko u prahu, što smo ga primili preko National Catholic Welfare Conference. Kad biste vi samo jednom mogli doći i vidjeti koliko dobra činite ovim darovima preko te svoje ustanove, sigurno vam nikada ne bi bilo žao za milodare koje ste poslali za misije. Majke su od radosti plakale. One silno vole svoju dječicu. Vi, drage katoličke majke, lako razumijete što to znači primiti dar za one koje vi najviše volite. Kiša me uhvatila u džungli. Pravi tropski pljusak. Uvukli smo se u jednu kolibicu. Curilo je na sve strane. Podne je već prošlo, no danas valja postiti, jer imam još jednu svetu misu navečer. Po nasipu se više nije moglo, jer je iza kiše postao tako sklizak, da ni koze ne bi mogle po njemu hodati. Uputili smo se ravno kroz džunglu.Pokazuju mi mjesto gdje je tigar odnio starog Hiru. Podalje smo naišli na jednu ljudsku lubanju. Veći dio džungle bio je pod vodom, pa je uistinu bilo teško hodati. Kako sam bio bosonog, izrezao sam si noge na sve strane. No, sretno smo stigli u selo.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

4. DAN: BORBA SA ZMIJAMA

»Dragi otac misionar, bi Vas prav lepo prosila, da ubodoče ne boste pisali o tim vašim krokodilima i zmijama, ker sam iza Vašeg zadnjeg lista imala tako strašne sne po noći, da nis mogla spavati. «Grješni Mate, što učinih! No drugi mole da javim malo o tim krokodilima i zmijama. Evo, vidite mojih muka i nevolja! Pa sad da bude i vuk sit i koza cijela, pustit ću
krokodile na miru, te ću koju reći o zmijama. Ako se ta plemenita gospođa boji i samih zmija, neka preskoči ovu stranicu i pročita oglas na zadnjoj stranici o zidanju crkvice Prečistog Srca Marijina u Gosabi… A to i drugima preporučujem! Dakle o zmijama. Preko 30.000 ljudi godišnje umre od zmijskog ujeda u Indiji. Zmija ima zbilja mnogo, no nije to kako si neki predstavljaju: kud se god okreneš, same kobre naočarke vrebaju na tebe! I onda, čovjek se i na njih priuči. Ipak se koža malo »naježi«, kad koja krupna zmijurina sikne pred tobom, ili za tobom, ili nad tobom, kao što mi se jednom dogodilo dok sam se odmarao pod krošnjatim stablom.

No sve u svemu, do sada sam sa zmijama dobro prošao. Bilo je nekoliko slučajeva, gdje su moja »junačka« neretvanska koljena mrvičak klecala, no to nije nitko vidio…Osobito, kad sam ono išao u selo Haralbhangi, da providim novoobraćenika Jakova, koga je bila ugrizla otrovnica. Kasno su me pozvali, pa je umro prije nego što sam stigao u selo. Bilo je strašno sparno onoga dana. Umoran od silna rada htjedoh se malo iza podne odmoriti, no »nema mira grješniku«, kaže Sveto pismo. Baš da ću zakunjati, kad mi tri dečka doletješe s viješću: »Jakov umire! «Uzeo sam svetu poputbinu i kutiju lijekova. Uputismo se što su nas noge nosile. Bilo je teško. Cijeli put je bio jedna velika kaljuža, pa smo nakon pola sata jedva mogli disati. No stati se ne smije. Ljudi nas sa čuđenjem gledaju. Naskoro se selo u daljini pojavilo. Pred selom jedan od dječaka pokazuje mjesto, gdje je Jakov jutros nastradao. Bilo je to baš uz veliki put. Kroz selo blato do koljena. Sav zapuhan i uznojen uletim u dvorište slamnate kućice. Sleglo se čitavo selo. Izvadio sam »Tyriaq« protuotrov i oštar nož. Zarezao sam u mjesto uboda i zalio sam ranu lijekom. Onda sam svome pomoćniku rekao da lijek drži pod nosom žrtve, dok sam ja odmah počeo obrede zadnje pomasti. Dao sam je pod uvjetom, jer sam zamjećivao jedva ikakav znak života. Kušali smo iza toga sve i svašta, no kasno su me pozvali. Rekao sam ljudima neka kleknu. Jakovleva majka je razumjela, pa je počela iz svega glasa naricati. »Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!« pomolih se drhtavim glasom.

»I svjetlost vječna svijetlila njemu!« odgovore prisutni uz plač. »Počivao u miru!« »Amen!« bio je zadnji odgovor. Držeći još mrtvog Jakova u rukama, rekao sam nekoliko riječi prisutnim
poganima i katekumenima o sudu Božjem, no i o Božjoj dobroti i milosrđu. Govorio sam im da i njih Isus ljubi, da i njih On zove u svoju Crkvu, da i oni mogu postati Božja djeca. Kad sam ostavljao kuću, jedna starica reče: »Eto, gledaj, kako ga je misionar ljubio! Iz kolike je daljine došao!« I pogodila je. Ljubav prema neumrlim dušama daje nam snage i jakosti da se posve žrtvujemo za ove duše, za koje je On, Prvi Misionar, žrtvovao samoga sebe na križu. Još jednu riječ rekoh kao utjehu Jakobovoj majci, a onda se uputim natrag kući u Bošonti s malim Jonathanom. 

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da uvjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

5. DAN: BORBA SA ZMIJAMA

Već se uhvatio mrak. Izbili smo na puteljak uz Ganges. Dolje do zaokreta rijeke još je nekako išlo. No, onda je valjalo kroz grmlje. Puteljak sklizak, pun rupa. Tamno je. Posrćemo i padamo obojica, no uz smijeh i šalu ustajemo i naprijed. Odjednom iza grma nešto zasikne. Sjetismo se da smo kod Purunde, mjesta poznata u cijeloj ovoj okolici po zmijama. Ja sam imao malo svjetlo u ruci, no jedva da smo vidjeli nekoliko koračaja pred sobom. »Fadar, ami age đabo! — Oče, ja ću ići prvi!« prekine šutnju Jonathan. »Tu je mnogo zmija, pa je bolje da ja idem prvi, jer bolje vidim!« »Age na! — Ne!« bio je moj kratki odgovor. Uhvatio sam Jonathana za ruku i rekao mu neka me slijedi.
Jedva smo se opet uputili, kad se meni kod neke lokve posklizne noga i koliko god sam dug i širok sva sreća, da nisam previše! ispružim se u blato. Jonathan se tako nasmijao, da se i on poskliznuo, pa je i on baš lijepo sjeo u mekano blato. Malo smo se očistili i nastavili smo put. Jonathan opet hoće prvi. No rekoh mu: »Ti si bos, dok ja barem imam gumene polucipele na nogama, a u ruci kišobran, pa je za mene manje opasnosti od zmija.«

Jedva što sam to rekao, kad sa sredine puta začusmo »Psssss« … »Sap, kalo šap! Zmija, crna zmija!« povika Jonathan iza mene. Imao je on pravo, njegove su oči kudikamo bolje. I evo, tu su moja »junačka« neretvanska koljena »mrvičak« klecala. Nego, da si spasim metkovski obraz, ja mislim da to nije bilo sve od straha, nego nešto i od umora … Prihvatio sam čvrsto kišobran, zamahnuo sam kao da ću Golijatovu glavu presjeći, i kako sam obično sretan lijeva se noga poskliznula, kišobran se prelomio, a zmiju nisam dohvatio ni po repu … Međutim je Jonathan sakupio nekoliko gruda blata kamena ovdje nigdje nema. Obojica smo otvorili paljbu na zmiju, no osjećajući se sigurna uz slomljeni kišobran, nije se ni za pola inča maknula. No, sreća mi se nasmjehnula, pa sam je jednom grudom pogodio baš iza glave. Ljutito se podigla prema nama, te se polako počela povlačiti prema grmu. Ali neće sva unutra. Uhvatio sam Jonathana, te naglo preskočio preko zmije ni ne obazirući se više na nju…Bilo je skoro 11 sati u noći, kad sam prispio na misijsku postaju. Pred Bošontijem nismo mogli dobiti lađe, da prijeđemo rijeku, pa smo se toga dana i Jonathan i ja dobro izmučili. No, sretno barem stigosmo kući. Još sam se jednom na tom putu susreo s kobrom. Ali to je bilo po danu. Baš nekakoiza podne. Po smrti Jakobovoj išao sam reći svetu misu u njegovo selo. S katehistom Augustinom vraćao sam se kući. Sunce je pripeklo. Od silne vrućine i odsjeva oči se same od sebe zaklapale. Izvadio sam krunicu. S njom u ruci umor je sladak.

Prikazivao sam je za tolike duše, koje još ne poznaju Isusa, za naše novoobraćenike, za vas, naše drage prijatelje i dobročinitelje. A sjetio sam se na poseban način majke i svojih, jer sam upravo od njih bio dobio vijesti. Gangesovi su valovi mrmorili svoju monotonu pjesmu, dok su moje misli bile molitvom ujedinjene sa svima vama. »Kheute šap, kheute šap! Kobra, kobra!« probudi me iz mojih misli Augustinov povik. I bila je zbilja kobra, preko dva metra duga, uz moju bosu nogu. Nisam je ni opazio. Sunčala se na putu. Zanimljivo da se nisam ništa prepao. I još zanimljivije: kobra mjesto da zaskoči na moju nogu, kako joj je običaj, podiže svoju veliku raširenu glavu i otkotrlja se niz nasip do gustog grmlja. Pogledam na Augustina. On je problijedio. Išao je iza mene, pa je i sam skoro nastradao. Zahvalili smo se obojica Anđelu Čuvaru. Imali smo i na čemu, jer s ovakvim zmijama obično nema šale. Neki dan opet je jedna došla pohoditi našu misijsku postaju ovdje u Bošontiju. Popela se na neku vrstu bršljana što nam raste uz kuću. Ovila se oko jedne grane, pa je svoju trouglastu glavu njihala sad amo, sad tamo. Kakav sam već nišandžija, ni ovu nisam dohvatio po glavi, no »pogladio« sam je barem po prugastim leđima.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

6. DAN: KROZ BLATO I VODU DO DUŠA

Mislio sam, kad su me ono nosili do Gangesa na nosiljci, da više neće trebati pisati »niz Ganges rijeku«. No eto, vratilo me s čistilišnih vrata… Valja se još neko vrijeme znojiti ovdje u bošontskim močvarama. I tako eto mene opet »uz Ganges i niz Ganges«. Ponajprije neke stare uspomene s mojih lutanja po ovim nepreglednim krajevima. Svakako onaj povratak iz Piprekhalia početkom lipnja bilo je pravo pravcato lutanje. Jedva se moglo doći do sela. Od silnih oluja i valova nasipi su uz rijeku popustili i cijeli kraj bio je poplavljen slanom vodom. Rijeku smo prešli predvečer. Dolazio sam iz sela Kumrokhalia s desetak ljudi. Bila je svadba, pa se mladoženja i pratnja vraćali natrag kući. Uz svirku i glazbu, ukoliko se ono zaglušno bubnjanje može zvati glazbom. Jedan je starac tako jako udarao po bubnju, da su sigurno svi tigrovi po džunglama od straha utekli. I onda me još pita kako mi se dopada njegova glazba … »Divno, divno!« rekoh mu, »no bolje bi bilo kad bi po svojoj glavi tukao, manje bi bilo buke!«

Na putu do rijeke dosta smo blata pregazili. No s one strane rijeke bilo je još gore. Voda preko koljena, pa i do pojasa. Slana zamazana voda. Od nje su i ribe uginule, a isto tako i žabe, i zmije, i svakakav ostali rod. Sve gnjije i zaudara. Putova više nema, pa onako na sreću idemo prema selu. Već je tamno, i ne znaš kamo ideš. Bio sam bosonog, pa sam se nabadao na sve i svašta. No, oni naši slavni »glazbari« bubnjaju i bubnjaju, te je sve veselo. I ja sam kušao biti veseo. Ne sjećam se, međutim, da li mi je posve uspjelo. No, kad bih pao u vodu, ustao sam sa smiješkom na licu.

Stigosmo nekako u selo. Izgledali smo kao kakva strašila. Cijelo je selo izašlo da nas dočeka. Privukli su ih bubnjevi. Na našu sreću, nas nitko i ne gleda, jer svatko želi vidjeti »mladu i mladoženju«. Sutradan je opet ovdje bila svadba. Crkva puna ljudi. Sve je lijepo i veselo prošlo. Bio sam strašno umoran od one jučerašnje »ekspedicije«. Želio sam ostati taj dan u selu, no sutra je Prvi petak, pa moram biti u Bošontiju. Zahvalio sam se stoga na pozivu za ručak, pojeo sam dva jaja, napio sam se vode jer sam znao da je na putu neću imati! Pozdravio sam i blagoslovio sve, i onda put pod noge. Put, ili bolje: blato i vodu. Sluga, s kojim sam ovamo došao, ostat će na svadbi. Kaže da su mu mladenci rođaci. Da li po Adamu ili po Evi, nisam ga pitao … Sam ću natrag kući. Tek kojih dvadesetak milja. Već ću nekako pogoditi, mislio sam. No, ljuto sam se prevario. Ostavio sam selo oko 10 sati ujutro. Vrućina je bila, kakva samo može biti u Indiji početkom lipnja. Pa još k tome sparno pred kišno doba. Uputio sam se uz jedan mali kanal u smjeru Bošontija. Kod jednog busa guste trave prepade me velika crna zmija. Skoro sam se poskliznuo u kanal. Nakon pola sata trebalo je skrenuti na lijevu stranu. I tu počeše moje nevolje. Lako jereći: Skreni nalijevo! Međutim i to nalijevo može biti dosta veliko i široko. Mislim si ja:Uhvati ti barem ravnu crtu put Bošontija. Htio sam ići ravnom, a pošao sam krivom…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

7. DAN: KROZ BLATO I VODU DO DUŠA

Podne se primiče. Žar sunca i zadah baruština počeli me omamljivati. Više puta nisam pred sobom ništa vidio. Došao sam pred jedno urođeničko selo plemena Buna. Dadoše mi jednog malog garavog dečka, da mi pokaže pravi put. On će me odvesti do Čunokalskog kanala. Odanle će lakše pogoditi put. Rekoše mi da je u kanalu voda do koljena. Ima jedan bambusov most, no do njega treba nekoliko milja pješačiti. Odlučim stoga ravnim putom. Kanal je prilično širok. A dubok? Do koljena?! Jest, najprije je bio do koljena, onda iznad koljena, pa do pasa … Kad se na meni skoro sve smočilo, sjedoh koliko sam dug i širok i malo se rashladih. Sve će se i onako za nekoliko minuta na ovom suncu osušiti. S druge strane sreo sam jednogbrahmina.

»Hej, dida, koji put ide u Bošonti?«
»Jedan put u nebo, a svaki može u Bošonti« odgovori mi mudrac.

Sjedosmo i malo prodivanismo o svemu i svačemu. Najprije o mojim roditeljima. »Ma bap benče ačhe? Jesu li ti još živi otac i majka?« to je jedno od prvih pitanja. Pa kad im kažem da dulje vremena nisam od njih dobio vijesti, ljudima je uvijek veoma žao. »Bhogoban tahander rokkha korun! Sačuvao ih Svevišnji!« reče mi na rastanku taj dobri bramin. »To je i moja dnevna molitva za njih«, rekoh mu. Ustao sam, namazao tabane dobrom voljom i »kuražom«, pa naprijed. Po riječima starog dide selo Doš Number imalo je biti upravo iza onih palminih stabala. No, jesu li se palme pomakle ili selo odmaklo, ja ga nisam našao. Jedan sat popodne u mjesecu lipnju, usred sparnih polja i močvara u Bengaliji. Ne znam da li vi možete pojmiti što to znači. Ja sam mislio do tada da sam se na to već dosta priučio, pa da ću još koji sat izdržati. No, bivalo mi sve slabije i slabije. Noge se već nisu htjele micati, da o glavi i ne govorim. Mislim da je još bila na ramenu, ali na kojem, ne sjećam se. Prispjeh opet pred jednu malu kolibu. Tu mi domaćin donese vode i ja je izlih na glavu, jer sam se bojao da me počela hvatati sunčanica. Sad sam istom opazio kako sam daleko zalutao. Još pola sata i prispjet ću do kuće Bošonta, našeg novoobraćenika u selu Panikhali. Ali to pola sata je bilo teško. Pola stoljeća! Kako sam došao u kolibu, odmah se sruših. Bošonto je vidio da mi nije dobro, pa je brzo donio zdjelu vode i počeo me njom polijevati. Došao je i njegov brat Giriš. Mora da
me sunčanica već bila uhvatila, jer je nadošla jaka groznica i nervoza. Tu sam odležao četiri sata. Sve tamo do predvečer. Iza tog odmora osjećao sam se puno bolje. Bošonto me još i počastio. Donio mi je čašu dobrog mlijeka. To me uistinu okrijepilo. Najprije mi je ipak donio čašu vode. U ovim krajevima čovjek mora piti često svakojaku vodu, no ova panikhalska zbilja je nadmašivala sve ostale. Uopće se kroz nju nije moglo vidjeti. Izvadio sam rubac te sam vodu procijedio. No to nije baš puno pomoglo. A opet valja nešto piti, jer od silne žeđe i groznice jedva stojim. Stavio sam nekoliko kapi »hycola«, lijeka protiv kolere, koji strašno zaudara, tri puta prekrižih vodu i ispih je nadušak. Bila je dosta gusta, pa je služila i kao hrana… Ostao sam ganut nad dobrotom siromašnog Bošonta. Donio mi je i nekoliko komadića »mithai«, indijskih slatkiša. No bio sam tako slab, da ništa nisam mogao jesti. Ali, dosta je bila ta njegova ljubav i briga. Sa mnom je htio ići sve do Bošontija, »da vam se ne bi opet što na putu dogodilo«. No ovaj put sam dobro poznavao. I baš kad sam, preskočivši mali kanal, došao na glavni put, susreo sam svoga starog prijatelja Johna Mallika.

»Koto dur, John? — Kako daleko, Ivane?« »U Bošonti, oče!« Uputili smo se onda zajedno. On star, a ja slab od groznice, pa smo obojica pomažući jedan drugoga krenuli prema Bošontiju. Dva do tri sata hoda, no nama je trebalo malo više. Baš se sumrak spuštao, kad smo stigli na bošontsku rijeku, »Angelus« je zvonio na tornju crkve Male Svete Terezije. Pomolismo se zajedno i zahvalismo se Blaženoj Gospi na njezinoj dobroti. Kod kuće na misijskoj postaji bilo je odmah toliko posla, da sam zaboravio na svoju bolest. Slijedećeg sam dana opet bio zdrav ko riba…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG) Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora.