Današnje evanđelje je svojevrsni poziv ili pak izazov svakom kršćaninu, zar ne? Izazov je to kroz žrtvu odricanja jer prema našem Učitelju i Spasitelju bez spremnosti na odricanje nemoguće je biti njegovim učenikom. Nemoguće je biti spašen već ovdje na zemlji, drugim riječima, nemoguće je biti kršćanin. Što znači odricanje, vjerujem da svatko od nas na sebi vlastit način razumije, no isto tako, pitanje koje uvijek stoji i danas nam se nameće kao mali ispit savjesti jest: znamo li se mi odricati nečega, a da to bude po Božjem, odnosno da to bude smisleno odricanje koja krči put prvenstva k Bogu?

Samo velik čovjek može biti spreman nečega ili nekoga se odreći, pa i vrlo važnoga i vrijednoga, i to upravo poradi Boga. Slabić to ne može; kukavice, račundžije također se ničega ne odriču bilo iz straha koji ih paralizira, a ne oslobađa, bilo iz sitnih interesa zbog kojih uvijek gledaju jedino sebe i ispred sebe…

Zašto takav govor? Da bismo konkretnije shvatili o čemu je riječ, mogu nam poslužiti dvojica biblijskih likova. Prije koji dan smo ih svečano kao Crkva častili i njihovom se zagovoru utjecali. Riječ je o apostolskim prvacima Petru i Pavlu. Vjerujem da su nam donekle poznate okolnosti i neke od crtica iz njihovih života i naravi. Konkretnije govoreći, znamo ih prije, a znamo ih još bolje od onoga trenutka kada su opunomoćeni nalogom Krista Uskrsloga, svega se odrekli te Kristovoj riječi posvemašnje prionuli i služili.

Obojica su bili ljudi svojih planova, slabi, pokolebljivi. Upoznali su svoje limite, slabosti te grešnost, međutim, dopustili su i Uskrslom da ih preobrazi i da se njima za Žetvu silnu „okoristi“. Napustili su svoje prioritete, svoje snove i vizije, čak svoju obitelj, i doslovno jedino Krista imali pred očima. Sada nam se njihov životni primjer sugestivno nameće, no ne tek kao primjer pred kojim se trebamo čuditi ili mu se jednostavno diviti, već prvenstveno zbog nadahnuća. Zašto – jer nema razlike i ne bi je trebalo biti jer kao i oni tako i mi – istog smo poziva i statusa, kršćani smo, Kristovi smo učenici, jedino je pitanje koliko smo toga svjesni.

Tvrd je ovo govor, radikalno izrečen od strane Isusa, netko bi sa strane mogao zaključiti. Traži od nas da ga volimo i ljubimo više nego svoje roditelje, djecu, supružnike. Kako ovo tumačiti, a da ne ostanemo zbunjeni? Ne, nije riječ o nečem sebičnom! Jer ljubiti u biblijskom shvaćanju znači slušati, poštivati, jednostavno rečeno – staviti na prvo mjesto. A sada zamislimo: kada bi nam Bog bio na prvom mjestu, svim ljudima, u bilo kojem položaju i zvanju, sigurno da bi i naši ljudski odnosi i relacije nemjerljivo bili više na našu zajedničku korist i radost.

Ako bi mi Bog bio na prvom mjestu kao svetim apostolima, ako bih ga slušao i shvatio ozbiljno, onda težina odricanja ne bi bila tako kao danas zbunjujuća ili pak mnogima nemoguća i besmislena.

Što znači ljubiti, što je to punina ljubavi možemo naučiti jedino od Krista, iz primjera koji nam je ostavio na drvu Križa! Umrijeti ili pak umirati za druge, gorjeti i izgarati poput svijeće za druge – to je poziv i izazov kršćanima svih generacija. Gorjeti iz ljubavi za svoga ukućanina, tiho i požrtvovno, strpljivo gorjeti u odgoju vlastita djeteta, izgarati poput svijeće i tako drugima ukazivati na dobro i plemenito, čak i onda kada to drugi žele utrnuti, popljuvati i ugasiti, sve to znači odricati se, ali ne iz vlastitih pobuda i interesa, ne iz pukog humanizma koji je lišen Božjih atributa, nego ljubiti altruistično polazeći od Boga. Jedino tada naša se svijeća ne mora bojati da će biti naglo ugašena od nas samih ili od drugih.

A sami znademo kako je sve krhko kada ne počiva na dobrim temeljima i ispravnim odlukama. Graditi bez Boga, davati samo ono što imamo i jesmo danas možemo, sutra već izgaramo… Sveti Petar i Pavao, koji nam i danas služe kao izvrstan primjer, zorno nam govore što to znači računati s Bogom te s njim izgrađivati nove odnose. Ne staviti Isusa na prvo mjesto da upravlja našim riječima i gestama, našim osjećajima i ponašanjima znači iskusiti ponovno po ne znam koji put sebičnost, zadah proračunatosti, zarobljenost, pa čak i nasilje. Onda blijeda slika „ljubavi“, ako ju uopće možemo tako nazvati, guši, koči, kontrolira, paralizira i iskorištava naše međuljudske odnose…

Ako Bog nije na prvom mjestu, onda ništa više nije na svome mjestu! Onda nam roditelji i stariji postaju teret, dosadni, prema njima postajemo nezahvalni i bahati, onda nas sve živcira. Onda odgoj vlastite djece ili postaje prestrog pa u djeci ubija onu djetinju radost, a možda i talente, ili pak odgoj postaje preblag tako da vlastitu djecu razmazimo do neprepoznatljivosti. Ako nam Bog nije na prvom mjestu, onda nam bilo kakva služba i družba postaju teret i napor, jaram i nezadovoljstvo.

Ljubav prema Bogu ima prednost, i dajmo uvijek tu prednost Bogu jer jedino tako ćemo imati snage i motiva ljubiti i sve druge ljude oko sebe Božjom ljubavlju, a ne svojim ljudskim, gotovo ispražnjenim resursima… Ljubav prema Bogu, prvenstvo prema Isusu, treba nam postati mjerom svake druge ljubavi.

„Izgubiti svoj život poradi Isusa“ – ne trebamo se bojati. Zašto, pa zato što to zapravo znači dati prioritet Bogu pred svim vlastitim interesima, potrebama i htijenjima. Tko to ne želi zbog bilo kojeg razloga, udaljuje se od Kristove logike darivanja i odricanja, pa nas onda ne treba čuditi što prijateljstva pucaju, obitelji se raspadaju, brakovi se lome, braća i sestre ne pričaju ili se pak mrze. A ljubiti Boga i staviti ga na prvo mjesto može upravo biti balansom, ravnotežom i rješenjem mnogih naših ranjenih odnosa.

Molimo i kod ove svete mise da ljubav prema Bogu u nama poraste i postane nam jamstvo i putokaz onoj ljubavi koju imamo iskazivati jedni prema drugima. Molimo iskreno Boga da shvatimo što to znači darivati se, izgarati za drugoga, da dokučimo smisao odricanja u kojem nam sigurno ništa neće nedostajati, nego ćemo stostruko zauzvrat dobiti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Drage Markovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.