Često čujem od drugih da ljudi koji se obrate na katoličanstvo imaju daleko više žara nego ljudi rođeni u katoličanstvu. Ono što ja doživljavam je da obraćenici znaju što su propustili, dok neki katolici ponekad ne znaju što imaju. Kad sam počela istraživati ​​katolicizam, našla sam nešto što nisam znala da zapravo tražim. I još bolje, pronašla sam veliku podršku koja mi je pomogla da ostvarim svoj poziv, piše Johanna Stamps s portala Catholic Mom.

Godinama prije obraćenja bila sam blago “opsjednuta” nečim što se zove pokret Vjera i rad — svjetska inicijativa za integraciju vjere i rada na radnim mjestima i tržištima. U to je vrijeme to bio moj krajnji cilj: biti u mogućnosti pokazati se autentično kao kršćanin na radnom mjestu, osiguravajući da moj život u crkvi, na poslu i u mom domu odražava učenja evanđelja.

Žene / Unsplash

Nisam tada točno znala što propuštam. Često bih čula lijepe primjere ljudi koji dijele svoju vjeru kroz požrtvovnu ljubav na radnom mjestu, ali osjećala sam se kao da bi trebalo postojati nešto više. Obraćala bih se pastorima i pastoralnom osoblju, ali često sam otkrivala da moj interes za raspravu o teološkim temama nije bio uzvraćen. Kad sam razgovarala s našim vodstvom, odgovor je često bio da se trebam uključiti u službu i provoditi vrijeme služeći drugima. Svidjela mi se ideja služenja, ali što sam više bio uključena u volontiranje, osjećala sam se udaljenijom od Boga.

Stvorila sam tiha utočišta za sebe. “Gutala” sam kršćanske nefikcijske knjige i provodila sate subotom okružena knjigama, časopisima, Biblijama. Osjećala sam se kao da se hranim, najbolje što mogu, kako bih nastavila živjeti vjeru.

Kad sam bila gotovo iscrpljena, počela sam izlaziti s katolikom. Upoznala sam, po prvi put, pobožnu katoličku obitelj. Učinili su da se osjećam dobrodošlom i dijelom njihovog života vjere. Zaintrigiralo me koliko je na njihov život utjecala njihova vjera.

Iz tog sam odnosa počela istraživati katolicizam. Nisam se pojavila sa svojim normalnim popisom problema koje sam imala s Katoličkom crkvom: jedenje mesa, štovanje Marije, odlazak svećenicima na ispovijed umjesto Bogu.

Istraživala sam u kontekstu bijesne krize unutar Crkve. Od priča koje sam čula u vijestima osjećala sam se loše. Pitala sam se: Kako me može privući Crkva koja dopušta da se ovako nešto dogodi najranjivijima? U najgorem slučaju, očekivala sam da ću naići na jazbinu vukova, možda na ljude koji oplakuju sprovod crkve. Umjesto toga, doživjela sam nešto sasvim drugačije: radosnu obitelj.

Jedan od mojih prvih susreta bio je u velikoj, elegantnoj sobi s veselim svećenikom i još jednom ženom koja će mi kasnije postati draga prijateljica. Očekivala sam prijateljsku dobrodošlicu sličnu onoj što sam doživjela ranije, ali to se nije dogodilo. Odmah smo počeli ulaziti u duboke teološke rasprave. Srce mi je bilo presretno, nakon što sam toliko dugo priželjkivala ovakav razgovor. A onda je rekao nešto što nisam očekivao: “Johanna, znaš da si pozvana da budeš svetica, zar ne?” U sebi sam razmišljala: “Opa! Nisam došla ovamo zbog poziva. Samo sam željela naučiti kako podijeliti svoju vjeru s drugima na radnom mjestu.” Kako sam to shvatila, poziv na svetost je dubok, svakodnevni hod s Bogom, hodati dovoljno blizu njega da osjetim njegovu ljubav prema meni, hodanje dovoljno blizu da ne mogu, a da ne dođem do svetosti.

Molitva/Foto: Dario Zürchauer

Odjednom, nije se radilo o tome koji bih program mogla voditi, već potpuno o mojoj svetosti, mom odnosu s Bogom. Svećenik je bio spreman, voljan i dostupan pomoći u svojoj ulozi oca/pastira. Kao pastorovo dijete, vidjela sam tu dostupnost i ranije. Nikada nisam krivila svoje roditelje u njihovoj želji da vole druge Kristovom ljubavlju. Kao obitelj, shvatili smo da je izazovno biti 100% prisutan za svoju zajednicu i svoju obitelj u isto vrijeme.

Sjediti u protestantskim crkvama, primati kruh i sok od grožđa jednom mjesečno, nikad se nije činilo dovoljnim.

Prije obraćenja bila sam pozvana na četverodnevno tiho povlačenje i očekivala sam da će biti slično mom povlačenju godinu dana prije. Umjesto toga, bila je to lijepa gozba. Bila je misa ispunjena liturgijom, mudrošću i svetim pismom. Jutarnja čitanja crkvenih otaca tijekom doručka. Govori o preobrazbenoj snazi ​​Kristove spasonosne milosti. Predavanja o načinima kako živjeti svoju vjeru, nastaviti s formacijom i razumjeti crkvena učenja. Dugi sati meditacije ispred prekrasne monstrance koja prikazuje Kristovo tijelo. Svaki aspekt povlačenja bio je prekrasan. Od tog dugog vikenda, počela sam žeđati za tom ljepotom.

Presveto / Unsplash

U tom obilnom produženom vikendu doživjela sam puninu poziva na svetost. Umjesto strogoće, osjećala sam se kao da tiho šetam vrtom, usput se hraneći plodovima mira. Nisam više hodala sama. Bila sam ispunjena Kristovom ljubavlju i podrškom obitelji koja mi je pomogla da idem naprijed.

Ispovijed

Zatim je uslijedila ispovijed. Bilo mi je iznenađenje da sam to mogla doživjeti prije nego što sam postala katolkinja. Ono što sam zapravo doživjela bila je blagodat milosti. Oduvijek sam bila sasvim svjesna što me udaljava od Boga, ali nešto se otkrivalo u ispitu savjesti; nešto oslobađajuće u vezi dijeljenja mojih grijeha (ili onoga što sam mislila da su grijesi) i ne topljenja od neugodnosti, ne primanja osude. Postojao je mir i bestežinsko stanje kad sam fizički čula riječi koje je Bog tako dugo pokušavao podijeliti sa mnom: “Johanna, oprošteno ti je.” Osjećala sam se slobodnim ući u svoj poziv svetosti na način na koji prije nisam to imala snage.

Spisi iz trećeg stoljeća činili su se kao da su napisani danas. Pisma modernih papa odražavala su istu književnu ljepotu kao Pavlovo pismo Rimljanima. Umjesto zbrkane mješavine misli i ideja, činilo se da sve govori unisono, jednim glasom. Svaki se dio gradio na tisućljetnom nasljeđu.

Kad sam otišla malo dalje u svom istraživanju, otkrila sam da brzo ulazim u spise i učenja crkvenih otaca. Približavajući se danu svog obraćenja, shvatila sam da ti pisci nisu samo imena na stranici ili brojke iz prošlosti. To su bili muškarci i žene živi u Kristovom uskrsnuću, koji su još uvijek zagovarali molitvom u moju korist. Još uvijek mole za mene na mom hodu svetosti. Odjednom, veo između moje stvarnosti i Kraljevstva Božjeg postao je prozirniji.

Zatim, jednog toplog dana ranog prosinca, bila sam spremna pridružiti se Euharistiji. Pretpostavljam da nije iznenađenje koliko je ovo iskustvo imalo težinu za mene. Sjediti u protestantskim crkvama, primati kruh i sok od grožđa jednom mjesečno, nikad mi se nije činilo dovoljnim. Kad sam doživjela puninu mise, kao da se cijelo moje biće radovalo. Na sva moja pitanja i nedoumice odgovoreno je u Tijelu i Krvi Kristovoj.

Ubrzo je dnevna misa postala dio moje rutine. Ideja da se svaki dan sjedinim s cijelom Crkvom činila me radosnijom kad sam se ujutro probudila.

Euharistija je kao izvor u središtu mog života iz kojeg se napaja sve ostalo.

Euharistija/Foto: Dario Zürchauer

Moja posljednja “borba” je vezana uz Gospu. Godinama nakon mog obraćenja, izdaleka mi se smiješila, strpljivo čekajući. Vidjela sam Mariju kao smetnju, nekoga na putu mog osobnog odnosa s Kristom. Ali kad sam postala majka malog dječaka, to se počelo mijenjati. Vidjela sam koliko je moj odnos sa sinom jedinstven. Zamišljala sam, mnogo, mnogo godina u budućnosti, mladu damu koja dolazi sjediti sa mnom i čuti sve sitne detalje o mom slatkom dječaku. Zamišljala sam kako joj govorim te male intimne detalje o svom sinu, stvari koje samo ja mogu znati – stvari koje jako voli, načine da ga nasmijem, njegovu osjetljivost. Ubrzo nakon toga, počela sam doživljavati Mariju kako stoji ispred mene, ali umjesto da stoji između mene i Isusa, ona je ispružila ruku kako bi me privukla bliže Isusu, na gozbu.

Blažena Djevica Marija/ Foto: Dario Zürchauer

Jasno je da moje izvorne želje za jedinstvom života nisu bile pogrešne. Ono što se promijenilo od mog obraćenja jest pomak od samog guranja prema tom cilju do uvlačenja u svetost života. Nakon što sam toliko godina hodala sama, osjetila sam olakšanje i radost što sam dio obitelji u kojoj se čini se kao da svi zajedno koračamo prema istom cilju, ohrabrujući jedni druge na tom putu ljepotom, istinom i dobrotom.