Svetac u spomenaru

Na koncu spomenara mojega pokojnoga oca Andrije od 1883. godine našao sam zapis oca Leopolda Mandića, tada još Bogdana Mandića, potpisanog na talijanskom: Adeodato (Bogu dan). (…)

U spomenaru ima pobudnih mjesta, jer je moj otac od djetinjstva pa do smrti bio po priznanju mnogih njegovih znanaca, vrlo kreposna života i družio se s plemenitim i čestitim osobama. Ali najpobudnije su riječi, koje mu je u spomenar upisao njegov Bogdo. Tako je od djetinjstva moj otac nazivao oca Leopolda, nazivao ga je onako, kako su ga zvali njegovi roditelji, njegova braća i njegove sestre.

U zapisu oca Leopolda stoji kako je s mojim ocem proveo vesele dane.

Da, vesele dane djetinjstva, o kojima mi je moj otac pripovijedao, kad je dospjevši s velikog bogatstva na prosjački štap, primio materijalnu pomoć od svoga Bogda, koju su mu po mišljenju moga oca dali njegovi bogati i ugledni vjernici.

„Igra mise“

Moja najstarija sestra Nasta, sjeća se kako joj je moj otac pričao da se s Bogdom u djetinjstvu igrao na „altarine“.

Ona se ne sjeća da joj je moj otac pobliže označio kakva je to bila igra: je li to bilo „služenje mise“, kod koje bi jedan drugome ministrirali, ali možemo zaključiti da je to bila »misa«, koja je tako privlačila maloga Bogdu. Bogdo nije bio prema kazivanju moga oca nemiran kao druga djeca.

On je bio miran, dobar, pobožan, pa se njegova pobožnost očitovala čak i u igri. Najviše se igrao na „altarine“. Mojeg oca je jako volio i među njima je vladalo, kako sam Bogdo veli u spomenaru „veliko i sveto prijateljstvo“.

Kapucinski samostan u Herceg Novom bio je mjesto njihovih zajedničkih pobožnosti i igara.

Tamo su čuli mnogu poučnu i pobudnu riječ od dobrog brata laika fra Vincenza koji ih je zabavljao na razne načine. Fra Vincenzo je bio priprosti brat laik, ali prirodno bistar i vrlo duhovan. On je gajio cvijeće i mali vinograd uz samostan i samostansku crkvicu. Maloga Bogda i Andriju uvijek je nečim zabavio u crkvici ili u vrtu. A kada je bila berba grožđa, Bogdo i moj otac sudjelovali su u berbi uz svog prijatelja fra Vincenza.

Stranica iz spomenara

Predragi prijatelju, pošto sam ostavio svijet, roditelje, braću, sestre i rodbinu i sve ostalo da bih slijedio ljubljenog Gospodina Isusa Krista i prošao kroz daleke krajeve, te iz ljubavi bio primljen u posvećeno zaklonište svetog oca Franje,

Gospodin mi je iskazao milost da te danas smijem zagrliti, o predragi prijatelju, i nakon toliko vremena podariti poljubac mira.

Pismo sv. Leopolda Mandića / Foto: Glas Koncila

Već odavno sam te upoznao i vesele dane proveo s tobom. Ali Gospodin nas je rastavio tu na zemlji, da bi nas potom združio na nebesima.

No, zbog velikog i svetog prijateljstva što vlada među nama, ostavljam ti dvije uspomene.

Prvo, da gajiš nježnu ljubav prema Presvetom Isusovu i Marijinu srcu i da svom revnošću promičeš njihovu slavu i čast.

Drugo, da se boriš, koliko god ti je moguće protiv neprijatelja Kristovih i njegove crkve. Želim ti da uvijek slijediš korake slavnih svetaca, kako bi jednoga dana, pod bremenom zasluga, poletio u zagrljaj Božanskog Zaručnika.

Pismo vjernog prijatelja

Predragi Andrija, zahvaljujem na tvojem pismu. Ti si mi još jednom htio posvjedočiti svoje prijateljstvo i odanost.

Stoga mi je dužnost moliti našega Gospodina da mom jadnom bratu podari život i malo zdravlja ako mu se tako svidi. Nemoguće mi je doći tamo. No dušom i srcem prisutan sam uz teškog bolesnika kao i uz tebe.

Napisat ću i jedno pismo svom jadnom bratu. Molim Te da mu ga uručiš i pročitaš.

Pismo sv. Leopolda Mandića / Foto: Glas Koncila

Još te molim za jednu uslugu, a preko Tebe i tvog sina Jeronima, da svom svećeničkom revnošću bude uz moga jadnoga brata.

Od našeg djetinjstva povezivalo nas je najdublje i najiskrenije prijateljstvo. Ono će nas vezivati zauvijek.