Danas se vapaj stajanja na savjesti, osobito s obzirom na društveno sporna pitanja, sve više čuje među katolicima i drugima. Ipak, baš kao što je to bilo u doba Luthera i Morea, zaključci izvedeni prema individualnoj savjesti često su kontradiktorni, piše Marcus C. Grodi s portala Simply Catholic. Kako se onda povjerenje u svoju savjest čini i vječno bitnim i opasno nepouzdanim?

Razmotrimo ovu analogiju. Visok sam 190 cm. Većina ljudi me smatra visokim, ali u očima mi je prosječna visina. Zapravo, kad god naiđem na ljude moje visine, mislim da su oni viši od mene. Većinu svog života, vidite, moja normalna linija vida se nagnula dok gledam u lica obitelji i prijatelja. Ono što mi se čini da je “razina” ili “normalno” u mom umu, pomaknuto je prema dolje. Moja percepcija visine stoga nije objektivno točna, već je subjektivna, u odnosu na moje iskustvo. Da sam život proveo s uglavnom višim ljudima ili uglavnom niskim ljudima, vjerojatno bih se na bilo koji način navikao misliti o sebi, u očima, o njihovoj visini. S obzirom na ovu situaciju, kad bih stao pred veliko ogledalo pored drugih, iznenadio bih se što se tamo pojavljuje. Nema sumnje da bih tada potražio pouzdan mjerni instrument, neku vrstu mjerila, kako bih točno utvrdio kako se moja visina objektivno uspoređuje s onom kod ostalih. Tek tada sam mogao ispraviti tu iskrivljenu doživotnu percepciju sebe i drugih.

Na sličan način percepcija ispravnog i pogrešnog koju nazivamo svojom savješću može postati nepovjerljiva. S godinama se nastoji prilagoditi svijetu oko nas, na načine na koje smo opasno slijepi.

Ponekad nam savjest savija više da ličimo na one kojima se divimo ili koji nam se dive. Ponekad se odmiče od onih koje preziremo ili koji nas preziru.

U svakom slučaju, naša je savjest iskrivljena na načine koje ne prepoznajemo. Sveto pismo prepoznaje ovaj problem kada govori o savjestima koje su “slabe”, “ranjene”, “žigosane”, “onečišćene” (vidi 1 Kor 8,, 7-12; 1 Tm 4, 2; Tim 1:15).

Dakle, kako steći pouzdanu savjest, viziju ispravnog i pogrešnog koja je točna? Većina ljudi nije voljna ispitivati ​​i ispravljati svoju savjest dok ne osvijeste, izravnim sukobom sa savješću druge osobe ili nekim drugim “Aha!” iskustvo, da “nešto nije u redu s ovom slikom!” Takvo iskustvo je poput stajanja pred ogledalom.

Prepoznavši problem, moramo redovito ispitivati ​​i oblikovati svoju savjest koristeći pouzdano moralno “mjerilo” – objektivno sredstvo za mjerenje dobrog i lošeg. No, praktično govoreći, kakvo je mjerilo dostupno?

Luther je tvrdio da se za oblikovanje savjesti moramo služiti samo Svetim pismom. No, trebamo samo promatrati kaos kršćanskih mišljenja o kritičnim moralnim pitanjima kako bismo vidjeli da se Lutherovo načelo sola scriptura pokazalo trajno nepovjerljivim kao sredstvo za oblikovanje savjesti. Samo privatno tumačenje Svetog pisma jednostavno je previše subjektivno.

Drugi kažu da je najbolji način za formiranje savjesti pitati “Što bi Isus učinio?” Ipak, ovaj pristup može biti jednako subjektivan i klimav kao i sola scriptura. Umjesto toga trebali bismo pitati: “Što je Isus učinio?” Što je učinio kako bi nam pružio objektivna sredstva za mjerenje istine i oblikovanje vjerne savjesti?

Odgovor je, naravno, da nam je kao mjerilo od povjerenja dao „crkvu Boga živoga, stup i temelj istine“ (1 Tim 3,15). Ako proučavamo i prihvaćamo crkvene propise i sva autoritativna moralna učenja Crkve, formirat ćemo savjest na kojoj možemo s pouzdanjem zauzeti svoje stajalište.