“Božji poziv upisan je u Božje srce i u određenom trenutku, u slobodi, osobe koje su se odlučile odgovoriti Bogu pozitivno na taj Božji poziv, žive jednim sasvim drugačijim životom”, započeo je fra Vladimir Vidović Duhovno duhovitu večer na temu životnog poziva i njegova otkrića. Fra Vladimir rekao je da je tajna Božjeg poziva poznata isključivo Bogu, pa tako ni svećenici nisu upoznati s razlozima zbog kojih Bog poziva.

Fra Mateo Vujčić rekao je da se pojam bogoslov ranije odnosio na onoga koji uči o Bogu i koji Boga oslovljava, dok danas biti bogoslov znači biti u formaciji. Potom se Mateo osvrnuo na trenutak kada je osjetio Božji poziv. “Bilo je to za oltarom, dok sam ministrirao. Sjećam se tog trenutka kada sam bio za oltarom i osjetio sam jednu veliku čežnju da ostanem duže za oltarom i da jednoga dana ja budem taj koji će govoriti kako je Bog velik u mome životu”, istaknuo je Vujčić.

Već u tim počecima osjetio sam povezanost s Bogom u stranoj zemlji u kojoj mi nije bilo lijepo i u kojoj se nisam snalazio.

Međutim, to nije bio prvi put kada je Vujčić osjetio Božji poziv. Korijeni tog poziva sežu u njegovo djetinjstvo kada je s majkom i bakom molio i čitao uspavanke prije spavanja dok je živio u Nizozemskoj i u Francuskoj. “Već u tim počecima osjetio sam povezanost s Bogom u stranoj zemlji u kojoj mi nije bilo lijepo i u kojoj se nisam snalazio. Moja obitelj možda nije ‘turbo katolička’, otac nije u potpunosti vjernik, ali majka je, i rekla mi je kako je govoreći meni o Bogu i ona više o Bogu učila. Jedno drugo smo nadopunjavali, posebno kada sam krenuo na vjeronauk”, ističe Vujčić.

Čežnja za Bogom

“Svo vrijeme u meni je rasla čežnja da Bogu služim. Sjećam se kako sam jednom prilikom dok sam promatrao ministrante u crkvi, majku pitao jesu li to možda anđeli. Rekla mi je da jesu, a ja sam joj rekao da im ne vidim krila, na što mi je ona odgovorila: ‘Vidjet ćeš im krila, sine tek kada dođemo gore u raj'”, prisjeća se Vujčuć.

Njegov poziv svoj izvor ima u dimenziji služenja jer je kao dijete imao priliku služiti za oltarom, a vrlo je značajan bio i element zagovorničke molitve.

Želja za služenjem

Vujčić je kao dječak imao san u kojem je sanjao da će postati svećenik i vjerovao je u taj san. Međutim, kada je nastupilo krizno razdoblje krajem 8. razred osnovne škole, više nije bio siguran u poziv, jer nije bio spreman napustiti život na koji je navikao i slijediti Isusa. Prilikom razgovora sa svećenikom u kapelici, na pitanje što želi postati kada odraste, rekao je da možda doktor, no znao je da želi služiti i da njegov poziv uključuje pomoć drugim ljudima. “To sam doživio kao svoj osobni poraz, zato što napravio korak nazad, kada sam mogao napraviti korak naprijed. No, zahvalan sam na tom jer sam zahvaljujući tom iskustvu ovdje gdje jesam danas, kako bih mogao svjedočiti ljubav koju Bog ima prema svima – i prema onima koji se odazovu na prvu uru kao i prema onima koji se odazovu na zadnju”, naglašava Vujčić.

U meni je postojala odbojnost prema takvom načinu života, i osjećao sam da sam pozvan na nešto više, ne bolje nego više.

U srednjoj školi osjećao je i čežnju i sram po pitanju Božjeg poziva. “Razmišljao sam, možda je sve to moja fantazija, pa sam pokušao slijediti svoje društvo i biti sličniji njima. Uklopiti se u društvu i naći svoje mjesto pod suncem. No, u meni je postojala odbojnost prema takvom načinu života, i osjećao sam da sam pozvan na nešto više, ne bolje nego više. U tom svom traganju bio sam s različitim tipom djevojaka i slušao sam različite vrste glazbe, no u meni je uvijek postojala jedna praznina koju sam onda pokušavao ispuniti s video igricama, glazbom i knjigama. Ništa nije moglo popuniti tu prazninu i ta činjenica ostavljala je fascinantno pitanje”, istaknuo je.

Reakcija okoline

Nakon što je spoznao da ga Bog zove na posvećen život, bilo je vrijeme da obitelji i prijateljima iznese svoju odluku. “Kada sam s najboljim prijateljem o tome razgovarao, on je ostao neutralan, u tom smislu da poštuje moju slobodu (…) Okolina nas može podržati, ali može nam biti i zapreka. Važno je razumjeti zašto nam okolina govori to što nam govori, ali imati na umu da drugi ljudi možda nisu kadri razumjeti te stvari. Otac mi je rekao da moju odluku nikako ne podržava, ali da je poštuje. Majka mi je rekla da je znala da je moje srce već dugo vremena opredijeljeno”, kazao je Vujčić.

Prilagodba samostanskom životu

“Dočekao me moj odgojitelj, fra Stjepan Brčina te sam s njim i još dvojicom svećenika bio na otoku Cresu u vrijeme postulature, odnosno prilagođavanja na život u samostanu. Imao sam prilike raditi na svojoj unutrašnjosti i razumijevanju zajedničke molitve, odnosno zašto zajedno molimo svako jutro. Učio sam se zajedništvu, imao sam priliku zaustaviti se u vremenu i pitati se ‘tko si ti Bože i tko sam ja pred tobom’. To je život prilagođen tebi, u kojemu učiš o redovništvu, moliš i ispovijedaš se.

Bog ne želi ništa što ti ne želiš

“Bog ne želi ništa što ti ne želiš, ali želi da ono što ti želiš, napraviš na njegov način. To je jedini način u kojem ćeš ti biti ti, a ne netko drugi”, poručio je Vujčić.

“Jedna od boljki našega vremena jest neodlučnost”, rekao je fra Vladimir Vidović i dodao da to svi mi proživljavamo. “Čini mi se da je ljudima s jedne strane sve svejedno, a s druge strane je problem neodlučnost i nedostatak hrabrosti iskoračiti iz vlastitih ideja i planova te se okrenuti onom Božjem”, rekao je Vidović.