Na Veliki četvrtak iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed preč. Mate Gašparovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, ravnatelja Nadbiskupijske ustanove za uzdržavanje klera i ekonoma Bogoslovnog sjemeništa. Preč. Gašparović je istaknuo: "Kršćanstvo je u sebi velika i konačna pobjeda nad izdajom i zatajenjem koje ne završava u očaju, nego se uvijek izdiže u ljubavi za jednim stolom iznad onih koji su je spremni prodati i izdati."
Uskrsno trodnevlje započinjemo slavljem gozbe, mise večere Gospodnje. Svoje je javno djelovanje Isus započeo gozbom u Kani Galilejskoj gdje čini prvo čudo pretvarajući vodu u vino. Gozbom ulazi u dane svoje muke i smrti po kojoj Ocu daje otkupninu za grijehe svijeta.
U svakom slavlju gozbe susrećemo se s uobičajenim stvarima: postavljen stol, hrana i piće. Okupljeni ljudi za stolom uvijek, barem prešutno, izražavaju želju za zajedništvom, želju za iskrenim prijateljstvom, potragu za blizinom i skladom. Hrana i piće bili su uvijek znak društvenog razumijevanja, zajedništva i solidarnosti. Geste i predmeti u večerašnjim biblijskim tekstovima imaju za mjesto događaja kuću i pripadaju kućnom životu. U uredno pripremljenoj kući održava se Isusova posljednja večera s učenicima, ona večera o kojoj sveti Pavao govori u Prvoj poslanici Korinćanima podsjećajući na ustanovu euharistije one noći kad je Isus bio predan. Isus ustaje od večere, odlaže haljine, uzima ubrus i lijeva vodu u praonik.
Slavlje mise večere Gospodnje prošle godine, pa i ovogodišnje, zbog pandemije koja je zahvatila cijeli svijet, vodi nas izvornom obliku slavlja, daleko od crkava, gdje u kućama pokušavamo proživjeti i proslaviti najsvetije dane liturgijske godine slaveći otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. U slavlju najvećih kršćanskih blagdana vjernici imaju potrebu izići iz svojih domova i naći se u crkvama kako bi iskusili radost slavlja i zajedništva. U ovim bremenitim vremenima još više razumijemo koliko nam nedostaje to što ne možemo živjeti slavlje uskrsnih blagdana zajedno i vidljivo. Zato smo, kad god ne možemo zbog više sile biti u crkvi s drugim vjernicima, pozvani otkrivati i druge načine Kristove otajstvene prisutnosti među nama.
Sv. Pavao u Poslanici Korinćanima jasno daje do znanja da je euharistija otajstveno zajedništvo Crkve u kojoj se čini spomen Kristove muke, smrti i uskrsnuća u lomljenju kruha i vina te se ona ne iscrpljuje u obiteljskom ili prijateljskom obroku.
U slavlju se euharistijske gozbe božansko blago zauvijek stavlja u čovjekove ruke. U euharistiji skromna i svakodnevna stvarnost gozbe dobiva onostranu vrijednost, postaje slavlje i spomen iščekivanja kraljevstva nebeskog. Zato nas sv. Pavao potiče da euharistijsku gozbu održavamo bez prestanka, dok Krist ponovno ne dođe (usp. 1Kor 11,26).
Večer dara euharistije, najvećeg dara ljubavi, ujedno je i večer izdaje. Ne možemo shvatiti puninu Velikog četvrtka ako zaboravimo tragičnu sjenu izdaje koja visi nad posljednjom večerom. Evanđelist Ivan podsjeća nas da je, dok su večerali, đavao već stavio u srce Jude Iškariotskoga odluku da Isusa izda (usp. Iv 13,2). I sveti Pavao primjećuje da je Isus veliki dar euharistije dao upravo one noći kad je bio izdan (usp. 1Kor 11,23). Sve nas to želi podsjetiti na ljudsku slabost i opasnost izdaje i odbacivanja.
U istom trenutku u kojem se Isus predao svojim neprijateljima, predao se i svojim prijateljima, predao se i nama da nas ojača u privrženosti i zajedništvu s njim. Unatoč našoj krhkosti i nestalnosti, Krist nam se daruje jer želi da zauvijek ostanemo njegovi. Svećenik, prije nego što se pričesti, tiho izgovara riječi: „Tijelo Kristovo i Krv Kristova sačuvali me za život vječni.“ Čak i ako je velika i uvijek moguća naša sklonost da ga izdamo, euharistija nam osigurava da ostanemo Gospodinovi zahvaljujući hrani koja nas čuva za život vječni i po kojoj ne dopušta da nas itko ugrabi iz njegove ruke (usp. Iv 10,28).
Ovo je noć u kojoj smo pozvani u srcu nadvladati otpor koji je pokazao Šimun Petar kad je rekao: „Gospodine! Zar ti da meni pereš noge? Nećeš mi prati nogu nikada!“(Iv 13, 6.8). Isus mu odgovara: „Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije“ (Iv 13, 7). Poslušni Isusovoj zapovijedi, i mi u potpunosti ne razumijemo što se događa u obredu mise večere Gospodnje, ali ipak njegovo duboko značenje počinjemo shvaćati tek poslije u životu, u sakramentu susreta s braćom i sestrama, kod kuće, na radnom mjestu, u bolnici, na bolesničkom krevetu. Što sada činim, shvatit ćete poslije kad budete spremni služiti braći i sestrama perući im noge u njihovim križevima i patnjama svojom vjerom, ljubavlju i dobrotom.
Ne može se biti kršćanin, a da se ne živi večera koju je Isus ostavio svojoj Crkvi.
Ne može se biti kršćanin, a da se ne živi večera koju je Isus ostavio svojoj Crkvi. Večera s baštinom sjećanja na prošlost, sadašnjost i budućnost. Sjećanje na prošlost u kojoj nas euharistija, kao i Židove slavlje Pashe, sjeća na izlazak iz ropstva grijeha. Spomen na sadašnjost u kojoj nam Krist i večeras po kruhu i vinu otkriva svoju beskrajnu ljubav. I sjećanje na budućnost, jer kad god blagujemo kruh i pijemo kalež, objavljujemo smrt Gospodinovu dok on ne dođe izgrađujući se u vjeri, nadi i ljubavi.
Kršćanstvo je u sebi velika i konačna pobjeda nad izdajom i zatajenjem koje ne završava u očaju, nego se uvijek izdiže u ljubavi za jednim stolom iznad onih koji su je spremni prodati i izdati.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.
