Parabolu koju smo čuli svi dobro znamo. Vjerujem kako nam je većini carinik simpatičan, a farizej antipatičan. Važno je znati kome Isus priča ovu parabolu. Evanđelist nam kaže kako je ona napisana za one koji su sebe smatrali pravednicima i prezirali druge. Ne svi, neki. Isus se, dakle, ne obraća ateistima, nego vjernicima. Možda se ova parabola tiče upravo nas koji prakticiramo svoju vjeru.

Farizej je predstavnik onih osoba koji na njegov način prakticiraju vjeru. Carinik je samo kontrafigura i potreban je kako bi do izražaja došlo farizejevo ponašanje. Postoji opasnost da se svrstamo na jednu ili drugu stranu, a napose da se poistovjetimo sa osobom od koje ne možemo puno naučiti. Pokušajmo malo dublje zaći u ovu parabolu, te očistimo srce od farizejskog kvasca. Znamo kako su obojica ušla u Hram moliti se. I tu se suočavaju dva načina molitve. Postoji i jedna izreka koja kaže: „Reci mi kako se moliš, a ja ću ti reći kakav si čovjek.“ Na temelju molitve vidjet ćemo kakvo lice Boga vidi farizej, a kakvo carinik. Na početku se čini da je samo riječ o dva čovjeka, a onda dolazi do podjele. Oni, naime, predstavljaju dva oprečna načina odnosa prema Bogu u židovskom narodu. Farizej je pravednik, bezgrešan. Nemojmo se dati lako zavarati izrazom ‘farizej’ što nam odzvanja u ušima. Mi mislimo da je licemjer. No farizej je bio onaj koji se držao pravila, ozbiljan, iako pomalo rigidan i krut u njihovu obavljanju. 

Kako moli farizej? Evanđelist nam kaže da se molio u sebi. Ovo je jedan mali detalj, no bitan. Grčki izraz u evanđelju kaže pros heauton (πρὸς ἑαυτὸν), što znači da je molio okrenut prema sebi. Kad se moli, molitvu treba usmjeriti prema Bogu. On se, naprotiv, sam sebi dodvorava. On je određeni narcis. Pitamo se je li to molitva ili promišljanje o samome sebi. On jednostavno želi reći Bogu da je s njim sve u redu. Prvi dio molitve po sebi i lijep. On zahvaljuje Bogu za darove koje je dobio. Ništa ne pita za sebe. Da ga je slušao neki drugi farizej, ne bi mu ništa zamjerio. Mogao bi ga pohvaliti. Zahvaljuje Bogu što nije kao drugi ljudi. No, on kaže da nije ni kao carinik. Ova ga molitva stavlja u pogrešan odnos s drugima jer se uspoređuje. On prezire druge. Čuli smo kako kaže: ostali su grabežljivci, nepravednici, preljubnici. Kakvo on to mišljenje ima o drugima?! Ali isto tako i o sebi. On vidi sebe i druge, ali, nažalost, ne vidi Boga. Bog je za njega netko tko treba uzeti u obzir ono što je on dobro učinio i brojati njegova djela. On pripisuje to sebi, a ne zahvaljuje Bogu za ono što ima. Usmjeren je na sebe i na neki se način hvali sobom pred Bogom i time i samoga sebe osiromašuje. Iz takva se odnosa s Bogom rađa i uspoređivanje s drugima. Ne dovodimo stoga u pitanje njegovo moralno ponašanje, koje je besprijekorno. No to nije odnos u slobodi. 

S druge strane, carinik je bio nešto najgore u židovskom društvu. On je izdao svoj narod zbognovca. On nam je simpatičan, no on nije dobrica. Prikupljao je porez te je mogao uzeti i sebi koliko je htio. Mogao je povećavati porez i uzimati sebi. Carinici su bili legalizirani lopovi. Židovi su ih stoga mrzili, ali i zbog toga što su se družili s Rimljanima, pa su ih izbjegavali, nisu ih pozdravljali, na sudu im se nije vjerovalo. Nisu posuđivali od njih niti primali darove. Nisu se mogli spasiti jer su trebali vratiti sve što su uzeli, plus 20 % više. Dakle, za njih je bilo gotovo nemoguće da se spase.

Carinik stoji podalje. Spoznao je da je isključio Boga iz svog života i sada razumije. Osjeća se daleko od Boga. To prije nije spoznavao. Tada nije ni mogao biti spašen. On se osjeća udaljenim i od Boga i od farizeja. Ne usuđuje se podići glavu. Spoznao je da je daleko i da je držao Boga daleko od svog života. Carinik se udara u prsa. Prsa nisu bila mjesto osjećaja, nego mjesto donošenja odluka. Dakle, udara se u prsa kao da mu je žao što ga je srce dovelo tamo gdje jest. Njegova je molitva vrlo kratka: Bože, milostiv budi meni grešniku!

Što sada kaže Isus? Što kaže on na to kako ova dvojica mole? Isus kaže da je carinik otišao doma opravdan. Moleći Boga na taj način, spoznajući kakav je, dao je Bogu da ga opravda i dovede na pravi put, na put radosti. Gospodin mu napokon može pokazati kako se može ostvariti u životu. 

Farizej se vratio svom svakodnevnom životu. Kakvi ćemo mi se vratiti doma nakon ove svete mise? Kod farizeja nema promjene. Za njega Bog nije otac, nego netko tko broji njegova djela i netko tko treba registrirati njegova dobra djela. On je Boga informirao o svojim djelima. Nije razumio da Bogu treba zahvaliti jer mu je dao spoznati kako biti sretan. Sva njegova učinjena djela nisu mu jamstvo spasenja. 

Prva rečenica iz današnjeg evanđelja govori nam kako je Isus pričao prispodobu za neke koji su se smatrali pravednima, a druge podcjenjivali. Parabola je, dakle, za farizeje. Isus je zabrinut jer se stvara pogrešan odnos s Bogom, a potom i odnos s bližnjima. I ova sveta misa prilika nam je za zahvalnost i radost što nam Bogu daje svoga Duha kako bismo spoznali da nam sve što imamo On daje na upravljanje samim time što nam daje i život.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Bešnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.