Oči su prozori naše duše; govor naše nutrine, odraz našega bića. Oči nam pokazuju trpi li netko; proživljava li bol, zabrinutost, tugu ili pak radost, nadu, zahvalnost, mir. Pogled može biti pogled ljubavi, dobrote, velikodušnosti, pogled praštanja, ali i pogled samodostatnosti, zavisti, ljubomore i tomu slično. O nama uvelike ovisi kakav pogled njegujemo, živimo, odnosno darujemo drugomu.

Pročitat ćemo jedan ulomak iz autobiografije sv. Male Terezije „Povijest jedne duše“ i vidjeti kakav je pogled njegovala ova mala Svetica, kako je gledala na ljude i što mi možemo naučiti iz njezina primjera ove korizme i na takav način pripremiti svoje srce za susret s Uskrslim.

U knjizi čitamo:

Na šetnjama mi je tata rado davao da nosim milostinju siromasima koje smo susretali. Jednoga dana vidjeli smo siromaha koji se mučno vukao na štakama. Ja se približim da mu dam jedan novčić, ali kako se nije smatrao dovoljno siromašnim da primi milostinju, pogleda me smiješeći se žalosno i odbije moj dar.

Ne mogu izreći što se događalo u mom srcu; htjela sam ga utješiti, olakšati mu nesreću, a mjesto toga možda sam mu zadala bol; siromašni je bolesnik bez sumnje pogodio moje misli jer sam vidjela kako se okrenuo i nasmiješio mi se. Uto mi je tata kupio kolač; tako sam željela da ga dam tome siromahu, ali se nisam usudila.

Ipak sam htjela da mu nešto dadem što mi ne bi mogao odbiti jer sam osjećala vrlo veliku samilost prema njemu. Tada sam se sjetila kako sam čula da se na dan prve sv. Pričesti dobiva svaka milost koja se moli. Ta me misao utješi, i premda sam imala tek šest godina, rekoh u sebi: „Molit ću se za svog siromaha na dan svoje prve svete pričesti.“

Održala sam svoje obećanje pet godina poslije toga i nadam se da je dragi Bog uslišio molbu koju mi je On nadahnuo da mu je upravim za jedan od njegovih udova koji trpi…

Jedna djevojčica od 6 godina mogla je u prvu ruku zaplakati, pokazati svoju bol tati jer ju je siromah odbio, ali ne, ona postupa drugačije.

Što sv. Mala Terezija čini? Ona ide korak dalje.

Pošto-poto želi nešto učiniti za svojega siromaha. Njezine oči gledaju njegovo srce. One vide njegovu bol i muku zbog stanja u kojem se nalazi. Možda čak i neprihvaćanje tog stanja. Jako joj je žao što mu je možda nanijela bol i njezina domišljata ljubav poseže za nečim što može učiniti, a da ju siromah ne odbije.

Poseže za molitvom, tim blagom.

Odlučuje da će svojega siromaha prikazati na dan svoje prve sv. pričesti moleći Gospodina za milost koja mu je potrebna. Neizrecive li radosti! To je puno veće od dva-tri novčića, pa veće i od kolača. To je najviše što mu može dati. Ona zna da će joj Gospodin uslišati molitve i pobrinuti se da njezin siromah manje trpi. U njezinu pogledu očituje se ljubav i odlučnost da pomogne onome kojeg su drugi možda otpisali.

To isto možemo vidjeti kada se zaufanom molitvom zauzima za zločinca Pranzinija, za njegovu dušu da bude spašena. Ona se zauzima za nekoga koga i ne poznaje. Dosta je da samo čuje za njega da je osuđen na smrtnu kaznu. I to ju nuka da nešto učini, da mu pomogne. Ni siromah, ni Pranzini ne znaju što je jedna mala djevojčica za njih učinila; da je sklopila svoje ruke i svojom ljubavlju ih prinosila dragomu Bogu da ih spasi.

Možemo vidjeti da je njezin pogled usmjeren još dublje od onog što vidi izvana. Ona gleda osobu pokraj sebe očima srca. Postupa poput milosrdnoga Samarijanca u Evanđelju; vidi čovjeka u potrebi, sažali se nad njim i djeluje. Čini ono što ona može.

U tome je veličina ove male Svetice; u njezinu beskrajnom povjerenju u Božju ljubav i milosrđe, u njezinu osjećaju za druge i u njezinoj ljubavi s kojom to čini.

I mi u ovom korizmenom vremenu možemo poput sv. Male Terezije imati oči za druge, probuditi svoju domišljatu ljubav i priteći bližnjemu u pomoć. Ponekad je potrebno samo nekoga saslušati, otići mu u posjetu ili oprostiti nanesenu nepravdu, a nekad je dovoljno samo pružiti nekomu ruku, darovati mu osmijeh i pogled pun ljubavi i nade. Iskoristimo ovo milosno vrijeme koje je pred nama da činimo mala djela ljubavi svima onima koji su nam darovani.