U tišini svojega srca osjećam poticaj za polazak na put. Osluškujem njegove otkucaje i pitam se je li san ili java?

Novi dan se lagano budi i ja se budim.  Dopire do mene glas s radija, riječi koje voditeljica govori, pomalo razabirem poneku jasno:

Pepelnica je…

Korizma…

Hod…

Isus…

Kušan…

Odreći se…

Postajem svjesna novog mi darovanog dana, ali i teksta koji sad voditeljevim glasom jasnije dopire do mene: ,

„Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!“ (Mt 6, 1–4).

Isuse, slušam i pomalo osjećam strah koji kao da želi prodrijeti u moje biće, kao da mi u misli želi unijeti bojazan: četrdeset dana, dugih dana koje ne mogu izdržati posteći, čineći pokoru, moleći u sobi svojega srca, dobra djela bi trebala ispuniti moje dana…

Zašto se, Isuse, bojim?

Prepoznajem te kako me svojom prisutnošću ohrabruješ, govoriš mi:

Ne boj se. Ovaj je hod kroz pustinju – hod sa mnom. Ovih četrdeset dana su vrijeme u kojem mi možeš predati sve svoje poteškoće, patnje, muke, nadanja… Sve tvoje će u meni oživjeti snagom koju će donijeti moje uskrsnuće, snagom novoga života uskrsnoga jutra, snagom mene Uskrsloga. Ne boj se.

Pred mojim očima i dalje stoji samo pustinja, Judejska pustinja koju sam jednom imala prilike vidjeti tek prikrajkom oka, a ipak je se bojim, da, bojim se: pustoši, nemira, samoće, pritisaka i stresa, bolesti, poteškoća na poslu…

Uzimam te za ruku i s tobom želim ući u hod koji će me pripremiti za shvaćanje i primanje otajstva vazmenoga trodnevlja, ali i Uskrsa. Hod u kojem ću s tobom dijeliti stvarnost svojega života, u kojem ću ti darovati sebe kakva jesam i ono što imam, a ti znaš da osim svojih praznih ruku ništa nemam, a da mi ti nisi darovao.

Ohrabruje me, Isuse, ta misao i način života sv. Male Terezije koje piše:

Gospodine udostoj se u meni povećati svoju vlastitu ljubav. Nadopuni ti sam ono što nedostaje mojoj ljubavi. Ispuni moje prazne ruke, daj mi svoje srce.

Sa sveticom te molim:

primi, Isuse, moje prazne ruke i otvoreno srce da dane koje ću živjeti ove korizme proživim u tvojoj blizini, da se moje srce otvori za novi život koji mi ti daješ, da se moje misli ispune razmišljanjem o dobru i dobrome, pozitivnome, da se moji osjećaji pročiste, da moje biće bude novi hram u kojem prebiva Bog.

U povodu dolaska relikvija sv. Male Terezije i sv. roditelja Ljudevita i Zelije Martin meditaciju je pripremila karmelićanka Božanskog Srca Isusova.

Serijal „Meditacije iz Karmela “ostvaren je u suradnji s Hrvatskom karmelskom provincijom sv. oca Josipa i Hrvatskom provincijom karmelićanki Božanskog Srca Isusova.