Odavna smo se nas dvoje upoznali u Remetama 1984. na studentskom i radničkom vjeronauku oko kojeg su se svesrdno trudili o. Vjenceslav Mihetec, o. Zdenko Križić i o. Jakov Mamić. Imali smo najvrsnije učitelje svetosti, ali i Božje i ljudske blizine!

Međutim, momak i djevojka postali smo tek pet godina kasnije, nakon međunarodnog Taize susreta mladih na dočeku Nove godine 1989. u Parizu! Baš u Parizu Ivan me osvojio svojom diskrecijom i skromnošću – svoje bi šatorsko krilo dao nama da na njemu sjedimo dok bismo jeli, a on je sam stajao oslonjen o stup i jeo svoj ručak.

Prilikom služenja vojnog roka u JNA Ivan je upoznao vojnika fra Jozu Mihaljevića. Taj bosanski franjevac oduševio ga je vjerom i mirnim Isusovim stavom, bliskošću i jednostavnošću da se Ivanov život i stav počeo mijenjati. Još od tih godina Ivan je bio i ostao postojan, miran, redovit u Remetama, a ja sam se kroz neke godine prije našeg zbližavanja tražila, obilazila tečajeve i seminare, ali u srcu je uvijek gorio pravi plam za Isusa.

I kad smo stidljivo, ali odlučno krenuli tom stazom – išlo je.

Uz potpunu istinu jedno prema drugom.

Uz svakodnevnu molitvu za boljitak drugoga.

Molitve i nedjeljne svete mise s djecom kako su dolazila i rasla.

Molitvu časoslova koje sam ja tek uz njega učila.

I bilo je, slično kao kod bračnog para Martin, prvih godina braka dosta njegova izbivanja jer je naporno radio da opskrbi obitelj. Bila sam sretna uz djecu, ali i dosta usamljena… nedostajalo mi je društvo žena i majki da razmijenimo iskustva, da razgovaramo o tome što nam je teško…

Tako je Zelija većinu svojega vremena provela sama – uz djecu koja su se rađala i umirala. Ljudevit je bio po putu, prodavao njezin rad. Pisala je. Pisala je pisma bliskim osobama. I ja sam ponekad napisala pismo, no kad bi me bilo sram priznati bliskima kako sam „puna stresaˮ, poput Terezijine majke Zelije, onda su to postali i ostali dnevnički zapisi jedne majke.

Divila sam se suprugovu miru, molitvenom stavu, postojanosti. On je uistinu svećenik naše obitelji… ja se trudim biti duša, no bilo je i još uvijek ima poteškoća.

Njegov, po meni, tvrdoglavi dalmatinski stav nije mi se kroz život dopao, no shvatila sam na vrijeme, i uz puno osobne i zajedničke molitve, da se zli jako tomu veseli da nas razdvoji pa ne smijem po onoj „on u drvo, a ja u kamenˮ!

Kad bih neke situacije više ili manje sama oplakala, a potom zauzela molitveni miran, ali odlučan stav, i kad zlu nisam dala povoda da se veseli, danas nakon 35 godina braka mogu sa sv. Terezijom Avilskom reći: „Tko je strpljiv, sve postižeˮ.

Tako je u svim staležima. Strpljiv, međutim, valja biti i sa sobom i s onima oko sebe. S godinama sam naučila još nešto: Mužu treba žena kao potpora jer je on nosivi stup obitelji, a ženi trebaju iskrene prijateljice koje imaju slične brige i s kojima može podijeliti svoje nedoumice i traganja bilo da se tiču muža, djece ili posla – sve da bi se lakše nosila sa svakidašnjicom. To nije prepričavanje tračeva… to su ljekovita druženja.

Zelija je mlada otišla s ovog svijeta i sve je ostalo na Ljudevitu.

Moj suprug je i svet, unatoč tomu što je tvrdog kova!

Takve nas Isus treba u Crkvi. Nije birao savršene.

Tek sjedinjeni s Njime u vječnosti osjetit ćemo puninu radosti u Njemu i zašto mu nisu bile važne naše mane, već samo hod s njime.

Meditaciju je priredila klauzurna karmelićanka iz samostana Kraljice Karmela u Brezovici.

„Meditacije iz Karmela“ emitiraju se svakodnevno od Pepelnice do Uskrsa u 6:15 na Hrvatskom katoličkom radiju, ususret dolasku relikvija sv. Male Terezije i sv. roditelja Ljudevita i Azelije Martin u Hrvatsku.