Čovjek današnjice živi s osjećajem da mu nešto nedostaje. Imamo sve, a iznutra smo puni praznine i ne shvaćamo da se upravo toga što smo nagomilali trebamo osloboditi, ostaviti. Egzistencijalnu prazninu ne možemo ispuniti materijalnim posjedom jer duh vapi za duhom i nuka nas i vabi da krenemo za nekim tko je već spoznao dubine duha.

Tu nam Providnost nudi našu naučiteljicu sv. Malu Tereziju. Ona poput Blažene Djevice Marije ne prestaje biti učenica i upozorava nas da se Gospodin uvijek služi svojim stvorenjima kako bi izvršio svoje djelo u dušama te nam u svojim spisima otkriva mudrost svetih, da je Bog u svemu stvorenom skrio svoje Otajstvo, svoj trag koji smo pozvani otkriti i živjeti.

„Ljubi bližnjega svog kao samoga sebeˮ, glasi Božja zapovijed.

Razmišljam li ikad o međuljudskim odnosima koji me okružuju? O mojem bližnjemu? Jesu li naši odnosi uvijek mjesto izgradnje, rasta, lijepih misli i riječi? Jesam li svjestan da je zdrava i sretna osoba samo ona koja ima zdrave odnose ili sam toliko zarobljen materijalnim da mi je relacija odnosa postala poprilično strana i daleka?

U obitelji sv. Male Terezije njegovala se ljubav prema slikarstvu, Terezija je odmalena crtala kao i njezine sestre. Pronicljiva kakva je bila i tu je spoznala Božju skrivenu poruku te nam u svojem autobiografskom rukopisu „Povijest jedne duše“ piše:

„Kad bi platno na kojem slikar radi moglo misliti i govoriti, sigurno se ne bi tužilo što ga bez prestanka obrađuje i prerađuje kist, ali ne bi ni zaviđalo tomu oružju na njegovoj sudbini jer bi znalo da ne duguje kistu, nego umjetniku koji njime upravlja, ljepotu kojom je ukrašeno. A ni kist se ne bi mogao dičiti remek-djelom što ga čini jer zna da umjetnik katkada voli izabrati slabo i neprikladno oružje.ˮ (C, 226 str.)

Ona svoju stvarnost promatra iz relacija s onima koji su joj na tom putu darovani te svoje postupke i utjecaj na njihove živote gleda iz perspektive maloga kistića kojeg je Isus izabrao da njime naslika svoju sliku u dušama koje su joj povjerene.

Ona tu ne staje, već kao poznavatelj tehnike crtanja zna da se umjetnik služi s više kistova i da mu je prvi najkorisniji jer njime potpuno pokriva platno.

Taj prvi dragocjeni kist što ga Isusova ruka uzima s ljubavlju kad želi izvršiti veliki posao u dušama svoje djece za nju je upravo njezina draga Majka Marija od Gonzage, o čemu nam Terezija svjedoči iz osobnog iskustva, ali i promatrajući i sudjelujući u odnosima koje je Majka Gonzaga imala s drugim sestrama, a Mala Terezija je sasvim mali kist kojim se Isus zatim služi da nacrta najsitnije pojedinosti.

Sjeća se prvog puta kada se Isus poslužio svojim kistićem.

U njezinoj redovničkoj zajednici na samim početcima njezina redovničkog života s njom u novicijatu bila je sestra s kojom se Terezija divno razumjela. Uočila je to i Majka Gonzaga te uvjerena da to mora donijeti dobre plodove, dopušta im da od vremena do vremena imaju male duhovne razgovore kako bi se još više zagrijale u ljubavi prema svom Zaručniku.

Ta sestra je Malu Tereziju očaravala svojom nevinošću, srdačnim značajem, a istovremeno bila je iznenađena vladanjem te sestre prema drugim sestrama i uistinu je željela da ga promijeni. Tada joj Gospodin otkriva da On nekim dušama samo postupno daje svoja rasvjetljenja i mudra se Mala Terezija dobro čuvala da ne pretekne njegov čas.

Jednoga dana, uvidjevši da duhovni razgovori između nje i dotične sestre više ne postižu željeni cilj, nego da više sliče razgovoru prijateljica u svijetu, Bog joj udjeljuje jasnoću i spoznaju da je došao čas i da se ne smije bojati govoriti.

Usrdno se pomolivši i preporučivši Isusu da On govori preko nje razgovarala je sa svojom sestrom iskreno joj kazujući sve što misli o njoj, ali sa toliko nježnim izrazima, dokazujući joj tako veliku ljubav. Sestra se nije srdila, već je u poniznosti prihvatila Terezijin riječi uvidjevši da su istinite, s velikom željom da popravi svoj život. Kad je došao trenutak rastanka, ljubav među njima postala je sasvim duhovna, ničeg ljudskog više nije bilo u njoj. Terezija svjedoči da se na njima obistinilo ovo mjesto Svetog pisma:

Brat kojeg pomaže njegov brat jest kao utvrđeni grad (Izr 18, 19)

Zaključuje da se ljubav hrani žrtvama i što se duša više odriče prirodnih zadovoljstava, to njezina ljubav postaje jača i nesebičnija, te je sretna što se već od početka svog redovničkog života odricala svih utjeha srca koje je sada sposobno puno više voljeti, nego da se usmjerilo na sebičnu i neplodnu ljubav.

Gospodin nije pristran i svatko od nas je primio dar mudrosti koji nam je, kao i svaki drugi dar koji smo primili, od Boga darovan u sjemenu te ga trebamo razvijati trudom i radom, ali prije svega mudrost trebamo voljeti i za njom čeznuti. Tada nećemo biti nepoznanica samima sebi te ćemo imati oči i srce za naše bližnje, znat ćemo se umanjiti i strpljivo čekat Gospodinov čas.

Hodeći ususret Uskrsu, zajedno s onom koja već uživa u blaženom gledanju Uskrsloga, budimo jedni drugima pomoć i podrška, dopustimo jedan drugomu da rastemo i volimo jedni druge te ćemo tada biti sposobni radovati se svim divnim djelima koja poput svoda Michelangelove Sikstinske kapele krase svod naše duše.

Meditaciju je priredila klauzurna karmelićanka iz samostana Kraljice Karmela u Brezovici.

„Meditacije iz Karmela“ emitiraju se svakodnevno od Pepelnice do Uskrsa u 6:15 na Hrvatskom katoličkom radiju, ususret dolasku relikvija sv. Male Terezije i sv. roditelja Ljudevita i Azelije Martin u Hrvatsku.