Sveta Mala Terezija u jednoj od svojih najljepših pjesama „Živjeti od ljubavi“ piše ove stihove:

Živjeti iz ljubavi ne znači na zemlji razapeti svoj šator na vrhu tabora; to znači popeti se s Isusom na Kalvariju; to znači prepoznati križ kao blago!

Isus kaže: „Gdje vam je blago, ondje će vam biti srce!ˮ Njezino srce je bilo pod Isusovim križem.

Isus je bio njezino blago jer je voljela križ zato što je Isus bio na njemu. Njezina želja je bila neprestano biti pod križem Isusovim kako bi skupljala božansku rosu koja je kapala iz prečistih Isusovih ruku, ali ona nije skupljala tu božansku rosu za sebe, već da ju prospe po ljudima cijeloga svijeta.

Ona piše ocu Bellièru, svome duhovnom bratu, kako će njezine pjesme otkriti nju ne onakvu kakva je, već onakvu kakva bih htjela i morala biti. Znamo da ju cijeli svijet slavi kao jednu od najvećih svetica.

U svome životu trudila se živjeti ljubav usprkos boli – tjelesnoj, emocionalnoj, duhovnoj, zato je na kraju, preko križa, doživjela uskrsnuće. Na nama nije da razapinjemo svoj šator na vrhu Tabora u ovom životu jer je naše uživanje na nebu. Ona nije sebe vidjela kao sveticu, ali znala je da se trudi i da daje sve od sebe, i više od toga.

Bila je velika u svojoj poniznosti i željela je živjeti u patnji. Neka to bude i naša želja.

„U večer ljubavi, ništa drugo nisi govorio nego sama sebe: Ako me tko ljubi, držat će moju riječ i moj će ga Otac ljubiti. K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti, ostavljam vam mir, ostanite u mojoj ljubavi.“

Evo nam program za život. To znači: „Čuvati sama sebe u sebi, Riječ bez početka, Božju Riječ!“

To nije lako, čuvati Božju Riječ u sebi, to svi znamo. Nije lako jer nas svijet izvana napada; nije lako jer nam se tijelo neprestano buni kada nije po njegovu; nije lako jer nam skriveni neprijatelj iznova priprema zamke kako bi nas ponovno ulovio kao prije, dok još nismo bili Kristovi, i učinio nas svojim robovima.

„Ti, Duše Ljubavi, izlij Vatru.ˮ Prepoznati križ kao blago moguće je samo ako smo ispunjeni Duhom Svetim. Zato sveta Mala Terezija moli ovaj stih: „Ti, Duše Ljubavi, izlij Vatru.“

Kada smo ispunjeni Duhom Svetim, to jest Božjom Ljubavlju, Svetom Vatrom, onda nam ništa nije teško, križeve čak i ne primjećujemo, no čim Duh Sveti ode od nas, postane nam gorko i teško nekomu učiniti ma i najmanju uslugu. Kada je Duh Sveti s nama, sve je tako lijepo, mi smo radosni, druge razveseljujemo, marljivo čistimo i spremamo, volimo cijeli svijet i najradije bismo se popeli na nebo. Tada nije teško ustrajati, trebamo ustrajati onda kada nam je najteže. Dođi, Duše Sveti! Sveta Vatro!

Davati bez mjere i plaće, ljubav ne voli račune. Tako nježno kuca Tvoje Srce.

U životu sve trebamo činiti ne očekujući išta za uzvrat. Gdje je tu Bog i Njegova Providnost? Kakva je to naša vjera ako ćemo za sve što činimo dobiti plaću ovdje na zemlji? Što onda ostavljamo Dobrom Bogu da nam udijeli kada jednom stanemo pred Njega? Nemojmo ništa tražiti za sebe i Bog će se pobrinuti da nam ništa ne uzmanjka, štoviše, obdarit će nas obilno i preobilno s obzirom na naše potrebe. Vjerujmo Mu! On nikad ne laže!

Sveta Mala Terezija želi živjeti od ljubavi ne osvrćući se na sjene prošlosti. Ostavimo prošlost tamo gdje je, iza nas, i okrenimo se budućnosti, Vječnome Svjetlu, gdje nas čeka Onaj koji nas neizmjerno ljubi već ovdje na zemlji, preko divnih ljudi koji nas vole, a tek u nebu gdje ćemo živjeti ljubav u punini bez ikakvih granica.

„Umrijeti od ljubavi – to je moja odluka. Ne plašim se više smrti. Progutaj me, Plamenu Ljubavi! Život je kratak, tišti me. Stoga daj mi, Gospodine moj, da umrem od ljubavi.

Umrijeti od ljubavi – ničem se ne nadam više nego tome, kada ću moći reći: Razriješio si moje okove.ˮ