„Sada se više ničemu ne čudim i ne žalostim se kad vidim da sam sama slabost, naprotiv, u njoj se proslavljujem (usp. 2 Kor 12, 5) i svaki dan očekujem da otkrijem na sebi novih nesavršenostiˮ (Ruk. C 15b).

„O, moj brate, molim vas, vjerujte mi, dragi Bog vam nije dao za sestru jednu veliku dušu, nego jednu posve malenu i jako nesavršenuˮ (P o. Bellièreu, 25. travnja 1897.).

„Gospodine, ja znam da ti ne zapovijedaš ništa nemoguće. Ti bolje od mene poznaš moju slabost, moju nesavršenost, ti dobro znaš da nikada ne bih mogla ljubiti svoje sestre kao što ih ti ljubiš, kad ih ti sam, o, moj Isuse, ne bi ljubio u meniˮ  (Ruk. C 12b).

„Povećati se ne mogu, moram podnositi sebe takvu kakva jesam sa svim svojim nesavršenostimaˮ (Ruk. C 2b).

Koliko svjetla i mudrosti za naše duše, za naš svakodnevni hod za Gospodinom možemo naći u ovim riječima naše sv. Male Terezije, posebno u trenucima kojekakvih sumnji, strahova, klonuća, pitanja… Naša nas Mala svetica uči da je slabost prilika za rast u vjeri, a ne nikakva prepreka na našem putu.

Slabost prihvaćena s poniznošću i povjerenjem otvara prostore za još snažnije i slobodnije Božje djelovanje. Terezija svoje povjerenje temelji na činjenici da Bog u svojoj pravednosti uzima u obzir naše krhkosti.

Stoga, prihvaćajući svoje slabosti, nesavršenosti i svoje  ograničenosti, tim više možemo prihvatiti bezuvjetnu Božju ljubav u svojim srcima.

„Ja osjećam, kad bi ti – što je nemoguće – našao dušu slabiju i manju od moje, ti bi se udostojao da je obaspeš još većim milostima kad bi se ona predala s potpunim pouzdanjem u tvoje beskrajno milosrđeˮ (Ruk. B 5b).

 Terezijina snaga leži u predanju, u prihvaćanju svojih ograničenosti kao prostora gdje Bog pokazuje svoj apsolutni primat.

„Koliko nam se puta dogodilo u našim euharistijskim klanjanjima, kad smo se našli licem u lice s Vječnim, tako nemoćni i jadni te nismo bili u stanju oblikovati niti jednu jedinu smislenu rečenicu, da smo u hipu shvatili kako je  najvažnije biti tu; promatrani, voljeni, prosvjetljeni od Onoga koji nas proniče do naših najtajnijih dubina i koji nas ne tjera da zadrhtimo od srama i stida zbog naših mnogih nedostataka, već nas, naprotiv, ispunja toplinom svoga beskrajnog milosrđa.ˮ (usp. Giovanna Abbagnara, Teresa di Lisieux, la forza della debolezza, Terezija iz Lisieuxa, snaga slabosti, 2. siječnja 2019.).

Dana 17. rujna 1896., godinu dana prije svoje smrti, Terezija piše svojoj sestri Mariji od Presvetog Srca:

„Ono što se Bogu sviđa u mojoj malenoj duši  je to što vidi da ljubim svoju malenost i svoje siromaštvo. Što je netko slabiji, bez želja ili kreposti, tim je prikladniji za djelovanje njegove iscjeljujuće i preobražavajuće ljubavi.ˮ

Terezija nas, poput mnogih drugih svetaca, uči da prihvaćanje naših nesavršenosti ne znači živjeti u osrednjosti, već je to način dopuštanja Bogu da nas obaspe još većim milostima koje su nam potrebne da bismo napredovali na putu svetosti, prema punini ljubavi. Stoga, ako sebe prihvaćamo takvima kakvi jesmo, tada prihvaćamo i Božju ljubav koja se želi izliti na nas. Naprotiv, ako se odbacujemo i preziremo, mi se tada zatvaramo Božjem iscjeljujućem djelovanju.

U svojim Posljednjim razgovorima 29. srpnja 1897. ona govori:

„Sretna sam kada vidim kako sam nesavršena i koliko u času smrti trebam milosrđe dragoga Boga.ˮ

Sveta Mala Terezijo, moli za nas, da i mi zajedno sa svetim Pavlom i s tobom možemo svakodnevno klicati: „Kad sam slab, onda sam jak, jer snaga se u slabosti usavršuje!ˮ

Meditaciju je pripremila klauzurna karmelićanka iz Karmela Majke Božje Bistričke  i bl. Alojzija Stepinca.