Prije nekoliko mjeseci jedan dobar prijatelj odlučio je napisati knjigu.

O molitvi.

O susretu s Ocem.

Bio sam zahvalan kada me prozvao na promociju.

Tamo gdje u središte nije stavio samog sebe.

Nego Njega.

Za vrijeme te večeri,

po tko zna koji put pomislio sam na prispodobu o izgubljenom sinu.

Kako se uvijek vidim u tom liku.

U liku njegova starijeg brata.

I nikada oca.

Onoga koji je u samom njezinu središtu.

Onoga koji mi je te večeri rekao kako je lijepo što sam se vratio.

Ali kako nisam stvoren za povratak.

Da zauvijek ostanem sin.

Nego kako sam pozvan na nešto više od toga.

Da postanem otac.

Otac sa srcem Očevim.

Srcem koje ‘Abrahamu’ janje za žrtvu proviđa.

I koje za Žrtvu daje svoje najvrijednije.

Srcem koji traži izgubljeno. I koje tražiti ne prestaje.

Srcem koje prašta. Ono što je praštati nemoguće.

Srcem koje trpi bol.

I koje u boli ganuto biva.

Srce u koje sam bio pozvan, barem na tren.

Prije tri tjedna, zajedno sa sinom otišao sam na Bundek.

Igrali smo se dugo, a onda smo na povratku doma primijetili igralište na kojem nikada nismo bili.

Trideset metara dalje ostao nam je njegov biciklić. I njegove stvari.

Pitao sam ga želi li ići sa mnom ili ima želju nastaviti se igrati.

Odlučio je ostati.

Kada sam se vratio nekoliko sekundi kasnije,

vidio sam mnoštvo djece,

ali njega ne.

Tražio sam ga na svim mjestima, ali nije bio ni na jednom.

Tada sam počeo vikati njegovo ime.

I trčati.

Trčati i tražiti sina koji se izgubio.

Punih dvadeset i osam minuta…

Ne znam jesam li ikada prije osjetio takvu nemoć.

I toliku bol.

Bol od koje sam mislio kako će mi srce, kao jednom davno,

ponovno prestati raditi.

Bol koja mi je u srce donosila razne scenarije.

Posebice one koje nisam želio prihvatiti.

Trčao sam sve brže,

a onda sam u jednom trenutku izgubio dah.

U potpunosti.

Jednom sam svoju suprugu upitao što je to za nju molitva.

Odgovorila mi je:

– „Disanje.“

Boreći se za malo zraka,

odlučio sam stati.

I započeti disati.

Disati najdublju molitvu svoga života.

Molitvu koja me nekoliko trenutaka kasnije odvela u srce za kojim sam toliko čeznuo.

Srce u čijem “pogledu” nisam bio nikada.

– „Gospodine, vjerujem da tražite nekoga.

Ako je to dječak u trenirci s vojničkim uzorkom, nalazi se na drugoj strani jezera…“

– “Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.” (Lk 15,20)

Nikada nisam shvaćao ove riječi.

Sve dok ga nakon gotovo pola sata,

nisam ugledao ponovno.

Nisam mu imao potrebu ništa reći.

Samo ga zagrliti.

I plakati.

Stajao je iza stupa.

Uplašen,

bojeći se što ću mu reći.

Stupa „srama“ iza kojeg je Otac jednom u susret išao i meni.

Stupa kod kojeg sam počeo ozdravljati..

Ne zbog onoga što mi je Otac rekao –

već zbog onoga što nije. +