"U ovih sedam godina, imao sam privilegiju susresti mnoge ljude. Među njima je bilo i pet majki. Uz njih tri bili su i očevi. Pet majki i očeva koji su se suočili s teškim fizičkim i intelektualnim dijagnozama svoje začete djece. Neki od njih bili su razočarani, neki zabrinuti, neki su krivili Boga. Neki jedno drugo. Svima je bilo zajedničko jedno – nisu željeli takvu djecu", svjedoči u snažnoj objavi na društvenim mrežama Matej Lovrić iz Zajednice "Arka Korablja". Njegovu objavu donosimo u cijelosti.
Prije devet godina, imao sam običaj sjesti na jednu klupu u župnom dvorištu i provesti tamo neko vrijeme u tišini.
I moliti.
Jedna časna sestra kao da je osjećala ono što nosim u sebi. Želju da postanem brat u jednoj redovničkoj zajednici.
Nekih godinu dana, znala je zastati svako malo pored mene i upitati me: “Jesi li se odlučio više?”
A ja bih samo šutio.
Jedan dan, prišla mi je tako, posljednji put.
U ruku mi je stavila relikviju fra Ante Tomičića i rekla:
– “Evo ti puta. Neka te on zagovara.”
Nisam znao ništa o njemu.
Nisam znao što bi njezine riječi mogle uopće značiti.
Nisam, ali tamo na onoj klupi,
molio sam još nekoliko mjeseci.
A onda postao prosjak.
Baš poput fra Ante.
U svojoj starosti jednom je izjavio: “Bilo je jako teško i ja ne bih nikom poželio takav posao.”
Ja sam miljama daleko od onoga što je on živio za Krista. Za braću. Za majku Crkvu. Za siromahe. Za drugog čovjeka.
Moj put je tek započeo.
Traje samo sedam godina.
Danas ne znam hoću li doživjeti starost.
I hoću li ostati vjeran kao što je to bio on.
Ne znam hoću li izreći iste one riječi.
Ali jedno znam.
Ako i profulam sve do kraja života, vrijedilo je.
Vrijedilo je svakog trenutka.
Onog lijepog. I onog koji to nije bio.
Zbog toliko toga.
Meni osobno, zbog nečega najviše..
U ovih sedam godina,
imao sam privilegiju susresti mnoge ljude.
Među njima je bilo i pet majki.
Uz njih tri bili su i očevi.
Pet majki i očeva koji su se suočili s teškim fizičkim i intelektualnim dijagnozama svoje začete djece. Neki od njih bili su razočarani, neki zabrinuti, neki su krivili Boga.
Neki jedno drugo.
Svima je bilo zajedničko jedno – nisu željeli takvu djecu.
Znam da u onome što živim nema ništa privlačno.
Nema nikakvog uspjeha.
I nikada ga neće ni biti.
Znam da ne postoji čovjek koji bi mi zbog toga imao želju prići.
Ipak, ovi ljudi jesu.
Ne zbog onoga što radim, već zbog onoga što sam primio na dar.
Zbog mojih prijatelja iz Arke.
Zbog onih koji su „ispričali toliko priča mog života.“
Nikada neću znati što se u tim ljudima dogodilo.
Što se u njihovim srcima promijenilo.
Što su vrijednoga vidjeli.
Kao da je to i bitno.
Vidjeli su ono najvrijednije što su mogli vidjeti –
Franju, Niku, Josipa, Ivu i Klaru. +
FRA ANTE, NE BILO TI TEŠKO KAO PROSITI MOLITI ZA NJIH.
I ZA MENE.