Sveti Luka u današnjem nas evanđelju izvještava o susretu nebeskog i zemaljskog, anđeoskog i ljudskog, Gabrijela i Marije. U gradu za koji u Bibliji po prvi put čujemo. Nazaret. Do tada grad nepoznat. Nitko ga ne spominje, čak ni usput, a Bog voli skrovitost. Događa se nesvakidašnji susret, iz susreta proizlazi dijalog, a dijalog dovodi do Marijine smetenosti. Do smetenosti u životu može doći zbog dva razloga: ili stidljivosti ili nesigurnosti. Mogli bismo zaključiti da Marijina čistoća i bezgrešnost uzrokuju stidljivost, a mladost nesigurnost. Marija u tim trenutcima, iako smetena, zastaje i razmišlja. Iako je posrijedi nesvakidašnji prizor, koji ju je možda i uplašio, Marija promišlja. Ne prepušta se ni smetenosti, ni strahu, ni čudesnosti prizora. Čovjek se pred Bogom i njegovom pažnjom uvijek iznova smete.

Život s Bogom i u Bogu tjera strah i nelagodu koju strah uzrokuje. Jer Ljubav je uvijek ona koja od ropstva straha vodi ka slobodi djece Božje.

Nismo li smeteni u trenutcima kad Bog dotiče našu stvarnost? Kad ulazi u naše živote? Kako se često znamo smesti pred Božjom neizmjernom dobrotom i darežljivosti. Kako se znamo smesti kad vidimo Božje obilno darivanje. On ne daje na kapaljku, nego u izobilju. Lice nam se zarumeni kad osjetimo da smo ljubljeni unatoč našim nesavršenostima i manjkavostima, našim vlastitim propustima. Susret s božanskim čini nas ushićenima, sretnima i razigranima. Bog u čovjeku uvijek budi emocije, nikada ravnodušnost. 

Gdje su nestale emocije u današnjeg čovjeka u njegovim susretima s drugim ljudima?  Smetenosti u susretima i potrebama drugih oko mene? Nalik smo na djecu što jedni drugima dovikuju: „Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste“ (Mt 11,16-19). Niti igramo, niti plačemo. Rijetko se plače i na posljednjim ispraćajima naših bližnjih, a smijemo se još rjeđe. Današnji čovjek plače sve više nad sobom. Oplakujemo sami sebe jer nas drugi ne razumiju, jer drugi ne uvažavaju naše osjećaje, jer drugi ne vide naš trud, jer nisu zahvalni za ono što mi činimo… Uočavam li  ja sve to kod drugoga ili i dalje gledam samo sebe?

Anđeo Gabrijel hrabri Bogorodicu: „Ne boj se, Marijo!“ Kako je to morao biti lijepi trenutak! Trenutak utjehe usred oluje emocija. Trenutak koji je ostao u pamćenju Majke Božje, da je kasnije od riječi do riječi znala prepričati sv. Luki kako se sve dogodilo. „Našla si milost u Boga.“ Milost ne dopušta strahu da se nastani u čovjeku. Život s Bogom i u Bogu tjera strah i nelagodu koju strah uzrokuje. Jer Ljubav je uvijek ona koja od ropstva straha vodi ka slobodi djece Božje. (1Gal 12)   

Ne prepušta se ni smetenosti, ni strahu, ni čudesnosti prizora. Čovjek se pred Bogom i njegovom pažnjom uvijek iznova smete.

Današnja svetkovina i današnje evanđelje može nas poučiti ponajprije da poput arkanđela Gabrijela budemo oni koji će jedni drugima prenositi blagu vijest. Blaga i lijepa vijest draga je svima. Svi volimo kad nam netko priđe i kaže nam nešto lijepo ili uputi pohvalu za nešto što smo učinili. Trebali bismo se učiti da jedni o drugima govorimo lijepo, dobro, plemenito i samo najbolje. Imamo jednu uzrečicu koja kaže: „O mrtvima sve najbolje.“ Trebala bi postati: „O živima sve najbolje, a za mrtve molitva.“ Ako ne znamo o nekome nešto lijepo reći, onda radije šutimo, nemojmo ni loše pričati. Znajmo jedni drugima čuvati dobar glas. Što je to u čovjeku što ga tjera da kvari, šara i boja sliku svoga bližnjega? Manjak Boga! Samo čovjek koji je ispunjen Bogom može druge promatrati čisto i bez zavisti, o drugima pričati lijepo i blago. Osobito nečiji propust i pogrešku neće vikati s krovova.

Neka današnja svetkovina bude izvor našeg kršćanskog života jer slavimo silazak Boga među nas ljude. Slavimo trenutak utjelovljenja Boga. Neka Krist utjelovljeni blagoslovi, čuva, štiti i svaki začeti život.