Crkva danas slavi svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ili, kako je u narodu nazivaju, Veliku Gospu. S druge strane, ni mjesec dana kasnije slavit ćemo blagdan koji nazivamo Malom Gospom. Zanimljivi su i posebni ovi nazivi koje naš narod pridaje Gospinim blagdanima. S razlogom se možemo danas zapitati nad ovim nazivom ‘velika’. Po čemu je to Marija u očima ljudi velika, po čemu je posebna?

Gospa je uvijek ona koja pokazuje put do Krista, koja nas približava našem Gospodinu. I uvijek je ona nekako bila ona koja je najbolje razumjela i razumije i naše radosti i naše žalosti.

Mnogi vjernici tako rado na današnji dan obilaze marijanska svetišta. Kao da ih nešto posebno onamo privlači. Mir, utjeha, duhovno zadovoljstvo… Uvijek su Gospina svetišta mjesta posebne molitve i mira. Ta su mjesta tijekom povijesti svjedočila o ljubavi i privrženosti naše nebeske Majke svima onima koji su ondje tražili svoj mir, molili na svoje nakane iskreno vapijući Gospi, tražeći od nje pomoć i zagovor. Mnogi smo i sami svjedoci koliko smo primili i milosti i darova i Božjega blagoslova upravo po Gospinu zagovoru. Što je to što nas toliko privlači Gospi? Vjerojatno to što smo svjesni da je Gospa uvijek ona koja pokazuje put do Krista, koja nas približava našem Gospodinu. I uvijek je ona nekako bila ona koja je najbolje razumjela i razumije i naše radosti i naše žalosti. Koliko je u životu bilo trenutaka u kojima smo bili radosni, pa smo govorili: „Gospo, hvala ti!“, „Bože, hvala ti!“ Često je naša zahvalnost doticala Gospu i uvijek je ona nekako bila zaslužna za sve mnoge izmoljene radosti koje smo u životu doživljavali.

A isto tako, svatko je od nas proživljavao i različite teške životne trenutke, teške životne tragedije, bilo da je riječ o bolesti ili smrti bliskih nam i dragih osoba, bilo da je riječ o raznim bolestima koje su i nas osobno razapinjale. Zar ne da smo i u takvim trenutcima i tužnim danima uvijek osjećali tako brižljivu naklonost Blažene Djevice Marije, njoj se utjecali i k njoj dolazili? I upravo zato bih rekao da mi vjernici ne znamo vjerovati u Boga bez pogleda uprta u Gospu i bez nasljedovanja njezine vjere i njezina primjera. Gospa nam na toliko načina pokazuje kako i na koji način živjeti svoju vjeru. I da ne ulazimo previše u sve detalje i događaje iz Gospina života, jako nam je dobro poznato kako se ona znala nositi i s onim radosnim i s onim žalosnim trenutcima svojega života. Zašto? Zato što je bila ponizna. Zato što je čvrsto Bogu vjerovala! I zato što je svoj život i živote svojih bližnjih uvijek i u svemu naslanjala na dragog Boga. Upravo zato je ona za nas VELIKA.

Gospa je i u tim trenutcima pod križem, primajući mrtvo tijelo svoga ljubljenoga sina, ostala vjerna, ostala ponizna, ostala puna pouzdanja u Boga, jer je znala da je Bog, unatoč toj i tolikoj boli, nikada neće iznevjeriti

Sjetimo se rođenja Kristova i one neizrecive Gospine radosti. Samo majka koja rađa s ljubavlju zna koja je radost prilikom poroda, bez obzira koji su i kakvi uvjeti. No sjetimo se i one boli i grča i tuge kad je kao majka morala primiti u svoje krilo mrtvo tijelo svoga jedinoga sina. Koliko je samo teško preživjeti toliku bol! Koliko je teško proživjeti onu bol kada gledaš lice, ruke, tijelo svoga djeteta kojeg si ti nosila pod svojim srcem, koji je bio dio tvoga dijela, kojega si hranila, previjala, liječila, žrtvovala se za njega, a sada je izmučeno i bez života. Nije li to najveća bol, koju majka može doživjeti? Ali Gospa je i u tim trenutcima pod križem, primajući mrtvo tijelo svoga ljubljenoga sina, ostala vjerna, ostala ponizna, ostala puna pouzdanja u Boga, jer je znala da je Bog, unatoč toj i tolikoj boli, nikada neće iznevjeriti. Zato je ona ‘velika’ i zato je zovemo Velikom Gospom.

I nekako bih volio da svi mi skupa ovdje okupljeni, ovu sv. misu (ovo predvečerje Velike Gospe), iskoristimo da se i opet na jedan poseban način poistovjetimo s Gospom, da naučimo iz njezina primjera. Da ne budemo nekakvi beznadni i očajni ljudi, i beznadni vjernici. Ne smijemo biti vjernici, a ne imati vjere, ili je imati samo onda kad nama to odgovara, kad nam u životu ide, kad smo radosni i kad imamo razloga Bogu biti zahvalni. Ne smijemo biti oni vjernici koji nešto čine iz običaja. Ne smije nam Velika Gospa biti običaj, običaj radi kojeg će mnogi večeras ili sutra krenuti u marijanska svetišta i sjetiti se Gospe samo na današnji dan i samo na Veliku Gospu. Što je s ostalim danima u godini? Što je s tolikim blagdanima i tolikim nedjeljama?

Vjerujmo Gospinom vjerom, prianjajmo uz Boga onako kako je ona prianjala uz Božju riječ. E, onda je to prava vjera

Marija nas uči biti poniznim vjernicima. Ne nekakvim svojim „privatnim“ vjernicima. Ne vjernicima koji će živjeti vjeru na neki svoj način, po nekakvim svojim pravilima i mjerilima, ističući je onda kad nama to odgovara. A takvih je puno. Vjerujmo Gospinom vjerom, prianjajmo uz Boga onako kako je ona prianjala uz Božju riječ. E, onda je to prava vjera. Onda je to ona vjera koja je ponizna. Onda je to ista vjera i uz jasle, u sreći i radosti, ali i ona vjera i pod križem. Vjera koja je čvrsta, vjera koja je stamena. Vjera koju radost ne može zasjeniti, a žalost poljuljati.

Želja mi je, draga braćo i sestre, da nas i ova Velika Gospa, i ova sv. misa, što više približi Gospi, da nas učvrsti u vjeri u Gospodina, u Gospodina koji je velik u djelima svojim. Volio bih da nas učvrsti u onoj poniznosti i onoj vjeri koju je Gospa imala upravo pod križem. Jer lako je biti vjeran onda kad je osmijeh na licu, onda kad sve ide uz ruku. Ispit naše vjere najjači je onda kad je teško, kad boli, kada nas tuga i očaj razara iznutra. Tada se sjetimo Gospe, tada se sjetimo njezine vjere, tada se sjetimo njezina pouzdanja u Boga. Tada joj dođimo, tada pred njom sklopimo svoje ruke, tada njoj zavapimo.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.