Krepostan život vlastit je jedino čovjeku, kruni Božjeg stvaralačkog djela. Krepostan život ekvivalentan je nasljedovanju Krista. No, nasljedovati Krista često nije lako, stoga nam je potrebna opetovana zagledanost u primjer Blažene Djevice Marije.
Kako bi objasnio koji je korijen kreposti strpljivosti, Romano Guardini polazi od čina stvaranja svijeta. Pri tome, on navodi stari indijski mit o stvaranju svijeta, koji kaže da kada je bog Šiva stvorio svijet, nije bio zadovoljan kako ga je stvorio, te ga je stoga gnjevan uništio i stvorio novi. Analogno uspoređujući ovu sliku stvaranja sa onom biblijskom, lako je zamijetiti razliku. Kršćani vjeruju kako Bog, ne samo da je svijet stvorio, već ga i održava i neprestano se brine za njega. Taj svijet Bogu nije dosadan, ne odbacuje ga, cijeni ga i voli.
Govor o strpljivosti prisutan je i u Isusovoj prispodobi o kukolju, kada objašnjava svojim učenicima da će doći vrijeme žetve i ubiranja pšenice (usp. Mt 13, 24). Čovjek posadi pšenicu, u međuvremenu dolazi neprijatelj i sije kukolj. Njegove sluge žele iščupati kukolj, no gospodar ne dopušta, brinući se za pšenicu i strpljivo iščekujući žetvu (usp. Mt 13, 23 – 43). Nama ljudima Božje postupanje često nije shvatljivo, kako prema svijetu, drugima, a i prema nama samima. No i to je jedan od pokazatelja kakav je Bog, a kakvi smo mi, grešni ljudi, i kako često puta Njegove misli nisu naše misli (usp. Iz 55, 8-9).
Čovjek – biće nestrpljivosti
Čovjek je kruna Božjeg stvaralačkog djela. To nam i nije neka novost. Toliko je ponavljamo da je pitanje koliko zaista u to i vjerujemo.
Još iz prvih poglavlja Knjige Postanka čitamo kako je čovjeku povjeren svijet, te da on treba sudjelovati u stvaranju, kao i njegov Stvoritelj. Za razliku od drugih bića, čovjek ima duh. Čovjek ima i razum, svijest, srce (da ljubi), slobodu i odgovornost. Tu slobodu je (a i još uvijek) često zlorabio, što nas dovodi do pitanja grijeha i sve njegove pokvarljivosti.
Milosrdnom Bogu takav čovjek nije dojadio i nije ga odbacio. Analogno u govoru o stvaranju svijeta kako to vidi indijska mitologija, Bog ne odlučuje stvarati novog čovjeka, već mu iznova daje priliku i time mu pokazuje jedan od svojih neiscrpnih atributa, milosrđe iskazanu kroz strpljivost.
Ne možemo ne zamijetiti da o životinjskoj strpljivosti ne možemo govoriti. Životinja ne može biti niti nestrpljiva, niti strpljiva. Za nju jednostavno vrijedi da je uklopljena u okvir prirodnih zakona, i ništa više od toga. (Ne)strpljivost je moguća samo za onoga koji se uzdiže iznad svojih okvira i hoće da bude ono što još nije. Postoji nešto što se zove „zdrava nestrpljivost“, tj. o ona odlika karakteristična jedino za čovjeka – napetost između onoga što jesam i trebam biti. No, ne želi se reći da je svaka nestrpljivost „nezdrava“, a da se to pokaže spomenut ćemo primjer Goetheova Fausta. On se odriče vjere i nade, te govori: „Prokleta prije svega bila strpljivost!“ Ono što se ovim primjerom želi reći jest da ne valja biti neodrasli čovjek koji ne prihvaća stvarnost onakva kakva je, ali i vidimo da bez onih teologalnih ova ne može opstati, niti se pokazuje smisao zašto bi uopće i postojala.
Postoji nešto što se zove „zdrava nestrpljivost“, tj. ona odlika karakteristična jedino za čovjeka – napetost između onoga što jesam i trebam biti.
Marijina škola
Marija je s druge strane “posebna priča”. Na Bezgrešnoj se očituje element Crkve na koji smo svi pozvani – uzor cijeloj Crkvi. Mi smo u svojoj grešnosti pozvani na svetost. To povjerovati jest prava marijanska pobožnost. Crkva ispovijeda u Mariji da je svetost i bezgrešnost ostvariva čak i na zemlji. Ljudski je i ne griješiti, ne samo griješiti.
U jednom trenutku svoga života, sv. Mala Terezija piše kako se više ne čudi svojim slabostima, te da čak svaki dan otkriva jednu novu. Ovdje jasno vidimo primjer toga kako biti strpljiv prema samome sebi. Da nije imala ljubavi prema Bogu, a onda i sebi – to ne bi mogla napraviti. Odnos s Bogom je stoga ključan, a sveci nam pružaju divan primjer kako unatoč svojim slabostima postići svetost. Slabosti koje grešan čovjek ima i s kojim se bori na tom putu nisu zapreka – nego prilika, koje ukoliko ne možemo iskorijeniti, možemo strpljivo podnositi i boriti se s njima.
Crkva ispovijeda u Mariji da je svetost i bezgrešnost ostvariva čak i na zemlji. Ljudski je i ne griješiti, ne samo griješiti.
Živjeti s Bogom, od njega sve očekivati, njemu se povjeravati, dopustiti si da nas Bog iznenadi učimo jedino od Marije. Čovjek je pozvan prvenstveno na strpljivost sa samim sobom. Ali ipak, put koji tome vodi česte su odluke i opetovani čini, ili kako u knjižici Nasljeduj Krista stoji – semper incipe!