U godinama koje su prethodile dogmi kojom je papa Pio XII. 1950. godine proglasio Marijino uzdignuće na nebo bila je razvijena teološka rasprava o tome je li Marija na kraju svoga života samo usnula pa je onda uznesena na nebo ili je Marija doživjela smrt pa je, nakon smrti, dušom i tijelom uznesena na nebo?

I jedna i druga teza imaju i svoje “za” i “protiv”. Kada se kaže da je Marija usnula, onda se polazi od toga da je Marija očuvana od istočnog grijeha i da je bezgrešno začeta. Ta je dogma, da je Marija očuvana od istočnog grijeha, već ranije proglašena. Ako se u Novom zavjetu kaže da je grijehom nastupila smrt, a ona je očuvana od istočnog grijeha, znači da je Marija slobodna od smrti te je samo usnula i, tako usnula, dušom i tijelom uznesena na nebo, bez prolaska kroz smrt.

Oni pak koji kažu da je Marija morala umrijeti ističu da tjelesna smrt nije kazna za grijeh, nego bi kazna za grijeh bila konačna smrt, koja znači i konačno prokletstvo. Marija je u punini i čovjek pa je onda i ona prošla kroz sve što jedan čovjek mora proći. Uostalom, i sam Isus Krist prošao je kroz smrt. I on je na kraju svoga života mučen i umro, a tek je je treći dan uskrsnuo.

Papa Pio XII. izdao je 1. studenog 1942. apostolsku konstituciju “Munificentissimus Deus” u kojoj je “elegantno” zaobišao pitanje je li Marija umrla ili usnula, ističući u samoj definiciji dogme da je “Blažena Djevica Marija, na kraju svoga života, dušom i tijelom uznesena u nebo”.

Moramo reći i da je Marija bila žena koja je proživjela naš život. Marija je uvijek u odnosu prema Božjoj riječi slušateljica koja kaže “neka mi bude po tvojoj riječi”, kao ona koja nama pokazuje put. Ima jedna ikona u istočnoj tradiciji u kojoj se Bogorodica časti kao “Hodegitria”, kao ona koja pokazuje put. U lijevoj ruci nosi u naručju Malog Isusa, dok desnom rukom pokazuje na njega kao Put, Istinu i Život.

U Djelima apostolskim čitamo da se, nakon Isusova uskrsnuća, Marija zadržala u središtu Crkve u Jeruzalemu, uz dvoranu Posljednje večere. Ona je bila prisutna i kod silaska Duha Svetoga, zajedno s učenicima postojana u molitvama i lomljenju kruha. Razvijena je i tradicija koja je sigurnija, a ima i određenije povijesno utemeljenje, da je Marija ostatak, ili dobar dio, svoga života negdje proživjela sa svetim Ivanom.

U Efezu, u današnjoj zapadnoj Turskoj, vrlo je snažna tradicija koja govori o tamošnjem suživotu Marije Majke i Ivana kao njezinog sina. Od bizantskog doba tamo su postojale i dvije crkve, jedna posvećena upravo Ivanu, apostolu i evanđelistu, a druga Blaženoj Djevici Mariji. U Efezu je održan i poznati Efeški sabor na kojemu je Marija svečano proglašena Bogorodicom. To je ono što se o Marijinom životu može reći na temelju povijesnih podataka.

U ženi zaogrnutoj suncem, koju spominje Knjiga Otkrivenja, crkvena Tradicija prepoznaje Mariju. Ali ono što je bitno za Knjigu Otkrivenja jest da je puna simbolike i treba znati iščitavati simbole. Primjerice, baš u ovoj slici “žene zaogrnute suncem”, podsjeća se da je Marija u pravom smislu majka svih živih, a Sunce je simbol koji označava Boga. Ona je, dakle, Bogom zaogrnuta i podsjeća na Boga koji je “zaljubljen” u nas ljude.

Bog je “zaljubljen” u sve nas, osobito u Blaženu Djevicu Mariju koju je od početka sačuvao od istočnoga grijeha i izabrao je da bude hram u kojemu će se roditi njegov Sin. Simbolika mjeseca koji je Mariji pod nogama je u činjenici da mjesec ne svijetli vlastitim svjetlom, nego odsjeva sunčevu svjetlost. Još je papa Pavao VI., kao kardinal Montini, govorio o “misterium lunae”, “otajstvu mjeseca” jer je Crkva svjesna da ne svijetli svojim sjajem nego Božjom svjetlošću.

Kada govorimo o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo, to nije informacija koju imamo iz Svetoga Pisma, već iz osjećaja vjere koji stoljećima živi u Crkvi, sve do 1950. Papa Pio XII. u apostolskoj konstituciji kojom je proglasio dogmu o uznesenju Bl. Djevice navodi sve razloge za proglašenje te dogme. Na prvo mjesto stavlja “sve veću marijansku pobožnost”, kao ono što je njega potaknulo da ide prema proglašenju te dogme. Drugo, to je slaganje vjernika cijeloga svijeta, koji se u svim mjesnim Crkvama slažu da se slavi jedno takvo otajstvo.

Nadalje, potvrdu za taj nauk pronalazi i u prethodnom Učiteljstvu Crkve, nabrajajući različite crkvene dokumente koji na neki način govore, možda ne toliko jasno, ali daju naslutiti da postoji vjera u uznesenje Marije na nebo. Potom donosi i primjere liturgije i Istočnih i Zapadnih Crkava koji govore o tome, a liturgija prenosi staru molitvenu tradiciju Crkve. Kad se kaže “lex orandi, lex credendi”, to znači da “ono što molim, to i vjerujem”.

Uostalom, Papa Pio XII. donosi i podatak da se svetkovina uznesenja Bl. Djevica na Zapadu slavila oduvijek, iako nije postojala definirana dogma. Ta svetkovina se, dakle, ne slavi od 1950., nego se slavi puno ranije i citira svete oce, osobito sv. Ivana Damaščanskoga pa različite teologe kroz povijest, sv. Tomu Akvinskog, sv. Bonaventuru i cijeli niz drugih koji pokazuju da to što je on proglasio 1950. nije neka novotarija, nego samo potvrda stoljetnog, točnije tisućljetnog, vjerovanja Crkve.