Postali smo preslobodni olako izvoditi zaključke; čak i bez valjanih činjenica, bez argumenata, s neprovjerenim informacijama i na osnovu samo osobnog doživljaja donosimo sud o nekome. I to tako uopćen i najčešće netočan sud.

Generaliziramo sve što stignemo; od naroda, Crkve, države; pa znamo čuti: “Ma on ti je mostarac, svi su oni isti; ma pusti fratre, znam ja njih; kloni se ti njega, oni su ti obiteljski svi čudni.”; i tako unedogled.

Na osnovu jednog čovjeka koji ima problema s alkoholom proglasit ćemo cijelu obitelj alkoholičarskom. Zbog jednog čovjeka koji je pravio probleme nazvat ćemo cijelo naselje čakijaši. Zbog žene koja je pogriješila stavit ćemo etiketu na cijelu rodbinu.

Taj prst kojim sudimo mogao bi vrlo lako osuditi nas same. Ne vidimo koliko smo kao takvi u isto vrijeme površni, opasni za druge i još plutamo u ustajaloj bari grijeha.

Ako tako lagano na osnovu nedostatka jednog čovjeka sudimo cijelu obitelj, zašto ne bismo učinili i obratno; gledali obitelj kroz dobru stranu njezinog pojedinca?

Lako je vidjeti loše, ali umijeće je u svemu vidjeti nešto dobro, vidjeti sliku Stvoritelja. A to možemo samo ako poznajemo Stvoriteljev rukopis.