Gospođa Lukačević rođena je 1956. u Derventi i odrasla je u uzornoj katoličkoj obitelji, od oca Marijana Juričića, čiji je djed došao u taj kraj iz Čitluka, te majke Ive, uz dva brata i sestru pod okriljem franjevaca župe Sv. Marka Evanđelista na Plehanu u Bosanskoj Posavini, piše Željko Ivković za Katolički tjednik.

Nakon završetka gimnazije u Doboju pohađala je Ekonomski fakultet u Zagrebu, a potom 15 godina radila kao ekonomist u glavnom gradu Hrvatske.

Udala se 1984. u Slavonski Brod u komu i danas živi, te je u braku sa suprugom Damirom, koji je inače podrijetlom iz Slatine, rodila dva sina: starijeg fra Mislava, člana Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, i mlađeg Vedrana.

Jesu li i novinari pozvani u svoj poziv?

Već 20 godina radi u knjižari franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu, a uz to završila je i studij franjevačke duhovnosti. Osim toga nekoliko je godina u gradskim svjetovnim novinama Brodski list unosila tekstove. Međutim, medijskom djelatnicom je postala slučajno.

„To što sam danas novinarka katoličkih medija doista je, usudila bih se ustvrditi, Božja providnost. Naime, moja prijateljica Ivanka Bubalo, koja je bila profesionalna novinarka i pratila vjerska događanja u Bosanskoj Posavini i Slavonskom Brodu, a iz plehanske je župe, 2004. poginula je u prometnoj nesreći. Bila je ona žena humanitarka ‘Majka Terezija Bosanske Posavine’. Pisala je srcem i dušom o našoj ranjenoj Posavini, pomagala izbjeglicama i tom je ljubavlju i mene ‘zarazila’. Poslije nje neko vrijeme nitko nije pratio vjerska događanja. Kad je naš pater Domagoj Šimunović prepoznao da imam smisla za novinarstvo, jer sam uređivala panoe u našoj crkvi Presvetog Trojstva, potaknuo me, doslovno me ‘natjerao’ da ja počnem pisati za katoličke medije“, kazala je Brankica i napomenula kako se u početku „otimala“.

„Doista me bilo strah takvo što raditi jer sam znala koja je to odgovornost. Ohrabrio me tada naš pater, sada pokojni fra Andrija Zirdum koji mi je u početku pomagao i usmjeravao me. Kako sam tada prolazila egzistencijalnu krizu, nisam imala financijskih sredstava ni za kupiti fotoaparat, računalo i diktafon, koji su mi trebali za novinarski posao, posuđivala sam opremu od jedne časne sestre da mogu snimati i pisati izvješća“, rekla je sugovornica dodajući kako su joj pomogli pater Andrija i njezin tadašnji župnik Mato Lešić te je napokon kupila računalo i fotoaparat.

Čini se kako se dosta stvari u životu, nakon što se uloži početni trud, samo nadodaju. Naime, u početku je Brankica samo pisala izvješća, a već 2005. na snimanju jedne emisije u župi Gospe Brze Pomoći primijetila ju je novinarka Hrvatskog katoličkog radija Tanja Popec, sada Maleš i pozvala da bude dopisnica i za HKR.

Iako se opirala i toj ideji, Tanjina upornost se isplatila tako da je postala i ostala skoro 20 godina njihova dopisnica.

Podulja lista medija s kojima surađuje

To joj je iskustvo pomoglo da i danas radi kao novinarka za nekoliko katoličkih medija, a osim toga urednica je vjerske stranice u županijskim novinama Posavska Hrvatska, svjetovne novine koje svakoga tjedna imaju jednu stranicu, a nekada i više posvećenih vjerskim događanjima.

Lista medija s kojima surađuje je podulja, a ona nam je izdvojila, osim već nabrojanih, najprije one u Hrvatskoj: Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije, Glas Koncila, Informativna katolička agencija i Kana. Svoja izvješća, također, šalje i u BiH, i to: Katoličkom tjedniku i portalu nedjelja.ba; Katoličkoj tiskovnoj agenciji BK-a BiH; Svjetlu riječi; Našim ognjištima te portalima nekih redovničkih zajednica.

Praveći ovaj prilog, zaključili smo da je teško uraditi novinarsku priču o katolicima koji djeluju u medijima jer ih je zaista malo, posebice u BiH. Zanimalo nas je njezino mišljenje zašto je to tako.

„Kad sam uredniku naših županijskih novina Posavska Hrvatska jednom rekla da sam katolička novinarka, on me oštro ispravio postavši mi pitanje što je onda on, jer je i on katolik, a radi u svjetovnim medijima. Tako da od tada pazim kako se predstavljam, pa volim reći da sam novinarka koja prati događanja u Katoličkoj Crkvi. Ima novinara katolika koji rade u svjetovnim medijima, što mislim da je dobro. To što je malo novinara koji prate događanja u Katoličkoj Crkvi, mislim da je razlog taj, jer nisu dovoljno osposobljeni za takav vid novinarstva. Iako nisam imala novinarskog iskustva kad sam tek počela raditi, meni je prednost bila to što sam imala dovoljno znanja o liturgiji, o crkvenim događanjima. Tu su mi pomogla moja iskustva na seminarima, duhovnim obnovama, školama evangelizacije, hagioterapije, studij franjevačke duhovnosti koje sam prošla te blizina franjevaca koji su mi u svemu što nisam znala pomagali, a i sada pomažu“, kazala nam je Brankica te istaknula kako misli da je novinarima u katoličkim medijima puno lakše raditi, nego onima u svjetovnim.

Ima novinara katolika koji rade u svjetovnim medijima, što mislim da je dobro. To što je malo novinara koji prate događanja u Katoličkoj Crkvi, mislim da je razlog taj, jer nisu dovoljno osposobljeni za takav vid novinarstva.

„Događanja koja mi pratimo su uglavnom pozitivna, oplemenjujuća. Mi smo doista pronositelji, širitelji Radosne vijesti. Mene osobno svako moje izvješće obogaćuje, ispunjava me. Nikada ne razmišljam hoću li na svom izvješću biti adekvatno plaćena, oslanjam se na Božju providnost. Radim sve kao Gospodinu i znam da će me On nagraditi, da nije sve u novcima“, dodala je naša sugovornica i naglasila kako je novinarima u svjetovnim medijima puno teže jer se od njih traži više senzacionalno izvještavanje te nemaju toliku slobodu izvještavanja kao u katoličkim medijima.

Nikada ne razmišljam hoću li na svom izvješću biti adekvatno plaćena, oslanjam se na Božju providnost. Radim sve kao Gospodinu i znam da će me On nagraditi, da nije sve u novcima

Nadalje smo pričali o različitim novinarskim žanrovima i medijima. Posebice je istaknula kako joj osobno najviše odgovara rad u tiskanim medijima, makar je to ponekad teže „jer pisana riječ ostaje, ne možeš popraviti pogrješku za razliku od radija i televizije koji prolaze“.

Zamijetila je i duh vremena koji pokazuje kako ljudi više vole radio i televiziju, a sve ih manje čita novine, ali je dodala kako je svaki medij važan. Na kraju je ipak prednost dala pisanoj riječi koja ostavlja dublji trag u povijesti.

Novinarka i majka svećenika

Osim što je novinarka, Brankica je i majka svećenika. „Velika je to milost, ali i odgovornost. No, ipak je veća milost od odgovornosti pa me uvijek raduje kad me netko to pita. Ne zato što je moj sin, Mislav je zbilja posebno, volim reći, dijete – jer za mene će on uvijek biti dijete. Znakovito je da se rodio baš na moj rođendan pa taj događaj često slavimo skupa, kako bi rekli ‘o jednom trošku’“, istaknula je Lukačević uz smijeh i napomenula da je odmalena bio drukčiji, pozitivan, radostan, a opet nekako ozbiljan, savjestan, susretljiv, jednostavan, odgovoran.

„Kako sam obojicu svojih sinova vodila odmalena u crkvu gdje su i ministrirali, vjerujem da se tu već rađalo njegovo duhovno zvanje. Voljeli su da im svaku večer prije spavanja čitam poneki odlomak iz Biblije za mlade. Kad bih bila umorna, znala sam prije sebe nego njih uspavati pa su mi se smijali i budili me. Nastojala sam im prenijeti onu vjeru koju su meni moji roditelji prenijeli. U tome sam imala i podršku supruga koji mi je još dok se nismo vjenčali dao do znanja da mu je najvažnije da djecu odgajamo u vjeri“, kazala nam je Brankica i napomenula da je kao novinarka pratila brojne mlade mise te je molila Gospodina da, ako je njegova volja, pozove barem jednog njezina sina.

Sjećam se kako je na moj upit: ‘Tko je za tebe Isus?’, onako bez puno razmišljanja rekao: ‘Isus je za mene sve osim zla!’

„I eto, pozvao ga je! Ja sam to kao majka prepoznala još dok je Mislav bio dijete, jer su njegova razmišljanja o životu, o vjeri već tada bila nekako drukčija, duboka. Sjećam se kako je na moj upit: ‘Tko je za tebe Isus?’, onako bez puno razmišljanja rekao: ‘Isus je za mene sve osim zla!’ I još puno toga me je potaknulo da molim za njega da se odluči za svećenički poziv, iako mu to tada nisam rekla“, spomenula je naša sugovornica napominjući da je prije dvije godine zaređen za svećenika, i u crkvi Presvetog Trojstva koju vode franjevci, u kojoj je kao dijete dolazio i ministrirao, slavio je svoju mladu misu.

Istaknula je i veliku sreću što je pristao i sekundiciju mlade mise slavio u njezinoj rodnoj župi na Plehanu te dodala da je sada župni vikar i ekonom u župi Uzvišenja Svetoga Križa na zagrebačkom Sigetu.

Najsvježiji novinarski zadatak

Nakon kratke crtice o duhovnom zvanju koje se rodilo i stasalo u njezinoj obitelji, vratili smo se na novinarska pitanja. Zanimalo nas je koji joj je bio najteži novinarski zadatak te jesu li neke stvari postale rutina.

„Svaki put kada idem pratiti neki vjerski događaj ili neki važniji susret s vjernicima, meni je to kao da idem prvi put. Pristupam uvijek sa strahopoštovanjem i odgovornošću jer znam koliko je to za tu župu, te ljude važno, jer pripremali su se za njega, uložili svoj trud i od mene se očekuje da budem u izvješću vjerodostojna, objektivna, temeljita“, kazala je Brankica te istaknula kako joj je posljednji novinarski zadatak bilo izvješće iz Svilaja s proslave 150. obljetnice župe Imena Marijina i posvete crkve.

„Dobro znam koliko je župnik fra Mladen Jozić sa svojim župljanima uložio svoga truda u pripremama. Pratila sam i trodnevnicu i samu posvetu crkve. Vidjela sam koliko se ti ljudi, koji su toliko toga propatili u životu, tome raduju, koliko su bili sretni što im dolazi vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić. Osjetila sam svu njihovu radost, milost na samoj misi posvete crkve i oltara. I sad ti to moraš napisati bez puno emocija, a da bude, kako se od nas novinara traži, vjerodostojno, informativno, a opet i formativno. I tako izmoren dođeš doma i što prije moraš pisati kako bi vijest bila aktualna, da ne kasni“, naglasila je napominjući kako je to zahtjevno, ali u isto vrijeme obogaćujuće, prvo za nju, a onda i za one koji budu čitali.

No, kad sve to pošaljem mailom, počinje opuštanje i jedna radost. Trudim se da mi pisanje ne postane rutina jer to onda nisam ja

„Znam da su i fotografije važne pa se trudim izabrati one najvažnije. To sve iziskuje puno truda i vremena. No, kad sve to pošaljem mailom, počinje opuštanje i jedna radost. Trudim se da mi pisanje ne postane rutina jer to onda nisam ja“, odgovorila je Brankica i dodala kako su prednosti novinarskog posla, barem u katoličkim medijima, „da svojim pisanjem šaljemo poruku Radosne vijesti“.

„Poput anđela Gabrijela koji je navijestio Mariji Radosnu vijest, i mi novinari katoličkih medija trebamo na neki način biti ‘anđeli’ koji pisanjem ili glasom u javnost šaljemo Radosnu vijest iz života Katoličke Crkve“, posvijestila je i podcrtala kako jedina zamka u novinarskom pozivu može biti ako medijski djelatnik misli da je on tu bitan, a ne „ono što svojim pisanjem želi da bude jedino bitno i istinito“.

Potrebno je prvo barem neko osnovno znanje o novinarstvu, talent-dar za pisanje, a mislim od svega da je najvažnije voljeti taj poziv jer ako ono što radiš ne voliš, nego radiš iz nekog interesa ili koristi, to onda nije dobr

Na prečestu izjavu, koja ponižava čitavu jednu struku, je li istina da medijski djelatnik može biti svatko, odgovorila je kako to nije slučaj. „Kao što ne može svatko biti liječnik, političar, svećenik i drugo, mislim da ni novinar ne može biti baš svatko. Potrebno je prvo barem neko osnovno znanje o novinarstvu, talent-dar za pisanje, a mislim od svega da je najvažnije voljeti taj poziv jer ako ono što radiš ne voliš, nego radiš iz nekog interesa ili koristi, to onda nije dobro“, kazala je Brankica i na kraju preporučila mladima, ali i onim starijima koji razmišljaju o novinarstvu, a posebice onom katoličkom, da se ne boje krenuti u te vode, korak po korak s pouzdanjem u Gospodina koji sve vodi.

„On će blagosloviti njihov trud i uspjet će u životu. Neće im biti lako, ali će im biti lijepo“, poručila je na kraju naša sugovornica i dodala da će biti ispunjeni i sretni samo ako to zaista budu voljeli.