“Voljeti znači biti ranjiv. Volite bilo što i srce će vam sigurno biti iscijeđeno, a možda i slomljeno” – C.S. Lewis

Sjećam se kad mi je prvi put slomljeno srce. Imala sam sedam godina, a moja najbolja prijateljica odselila se iz susjedstva. Kad smo prvi put razgovarali telefonom na daljinu, rekla je vrlo izravno: “Moja mama ne želi da više razgovaramo. Ne možemo biti prijatelji.” Plakala sam i preklinjala je da odustane od svoje odluke ili da razuvjeri svoju mamu, ali to je bilo potpuno uzaludno. Poklopili smo, a ja sam se osjećala ožalošćeno i izdano.

Foto: Pixabay

Slomljeno srce djeteta samo je početak mnogih trenutaka u našim životima kada doživljavamo emocionalnu slomljenost. No, srce djeteta ostaje otvoreno za ljubav prema drugima, slobodno i bez zadrške, jer nevinost i nedostatak životnog iskustva pobjeđuju povredu i bol. Kao odrasli postajemo izmoreni slomljenošću srca, na koji god način do toga došlo. S druge strane, na razne načine često se zatvaramo autentičnim odnosima površnošću, ekstremnom zatvorenošću, postavljanjem fasada itd., piše Catholic Exchange.

Ranjivost, u duhovnom smislu, mnogima u našem društvu nalikuje na slabost. Postati ranjiv podrazumijeva otkrivanje naših slabosti, naše slomljenosti, naših mana, pa čak i naših iskrenih osjećaja, što sve može biti na našu štetu. Umjesto toga, svijet nam govori da budemo “jaki”, da nastavimo bez i najmanje naznake da patimo, da nabacimo “sretno lice” ili barem uzmemo svoje “tablete za sreću”.

Stavite svoje rane u Njegove rane, a On će vaše srce ponovo učiniti cijelim, pa ćete moći nastaviti davati sebe, izlijevati se uvijek iznova, ne razmišljajući pritom o cijeni.

Međutim, naučiti voljeti kako Isus nas voli zahtijeva iznimnu hrabrost. On je pokazao krajnju ranjivost svojim paradoksalno slomljenim srcem u Getsemanskom vrtu, svojim prebijenim tijelom na putu do Kalvarije i svojom brutalnom smrću na križu. Je li ovaj vrhunski čin ljubavi bio slabost? Naprotiv, bila je to najhrabrija i najodvažnija ljubav koju je svijet ikada upoznao.

C.S. Lewis svojim uvodnim citatom u potpunosti pogađa taj koncept. U ovo vrijeme čokolada u obliku srca, otrcanih ljubavnih pjesama i čupavih plišanih medvjedića, zaista moramo pogledati što autentična ljubav podrazumijeva, što Isus od nas traži ako iskreno čeznemo nositi teret ljubavi kao što On čini za nas. Moramo se zapitati jesmo li spremni riskirati da budemo ignorirani, odbačeni i ismijani radi ljubavi prema drugome. Ako je ljubav vrijedna rizika, a uvijek jest, onda moramo izabrati postati ranjivi i dopustiti Isusu da otvori naše rane i da ih izloži mogućnosti odbacivanja, ali i mogućnosti prihvaćanja i obraćenja.

Ne odustajte od toga da budete ne samo Isusove ruke i noge, već prije svega Njegovo srce.

Ako nam je cilj željeti dobro drugoga, što je definicija ljubavi prema Teologiji tijela svetog Ivana Pavla II., onda moramo odbaciti svoje strahove od odbijanja i prezira. Kako bismo postali ranjivi i podijelili svoje najskrovitije misli i osjećaje, kako bismo dopustili da budemo rastrgani iznutra, uvijek moramo u središtu svojih misli imati drugu osobu koju volimo. To može značiti dijeljenje teške istine koju ta osoba treba čuti, iako znamo da će možda biti ljuta na nas ili da čak više neće htjeti razgovarati s nama. To može značiti dopustiti sebi da plačemo pred drugima, iako smo svjesni da će toj osobi možda biti neugodno i da uopće neće reagirati na naš pokušaj dijeljenja takve slomljene ljubavi.

Ljubav je pravi dar jedino kada se daje, a može se prinijeti jedino kroz žrtvu. To često podrazumijeva žrtvovanje vlastite udobnosti ili želje za uzajamnom ljubavlju.

Samo kroz slomljenost ranjivosti zaista postajemo cjeloviti. Sjećam se vremena u svom životu kad sam postavila visoke zidove oko svojega srca jer sam bila umorna od gubitka prijateljstava ili trpljenja užasnih ljubavnih prekida. Vjerovala sam da je u korijenu ovoga moja čežnja i želja za otkrivanjem srca drugih osoba, da kroz autentičnost i iskrenost otkrijem da je ljubav teška, ali uvijek vrijedna truda i rizika koji ulažemo u nju. S vremenom je moje srce postalo toliko izmučeno i uništeno da sam se pitala jesam li uopće sposobna voljeti nekoga bez straha od napuštanja.

Ali Gospodin me omekšao kad sam mu prišla natečenih očiju i uplakanih obraza. Ponekad sam noću jecala zbog samoće i kronične boli u prsima, obraćala sam se Njemu, uvijek se vraćajući na pitanje: “Što želiš od mene, Gospodine?” A odgovor je uvijek, bez iznimke bio – da nastavim voljeti.

Ljubav / Foto: Pixabay

Vidite, prijatelji, svijetu je dosta grube vanjštine, praznih odgovora i lažnog optimizma. Ljubav je pravi dar jedino kada se daje, a može se prinijeti jedino kroz žrtvu. To često podrazumijeva žrtvovanje vlastite udobnosti ili želje za uzajamnom ljubavlju. Kada dotaknemo nečije srce na takav način da se promijeni, čak duboko preobrazi, dajemo mu najvrjedniji dar ljubavi.

Ponekad ljubav prema drugoj osobi završi tragičnim odvajanjem ili prekidom. Ponekad to znači da se osoba suoči sa sobom na takav način da se izlječenje može dogoditi tek kada se ta osoba spremna suočiti s duboko ukorijenjenim ranama svoje prošlosti. A mnogi ljudi, čak većina, nisu spremni za tu vrstu preobražavajuće ljubavi.

Ali ne odustajte od toga da budete ne samo Isusove ruke i noge, već prije svega Njegovo srce. Pozvani smo pratiti druge u njihovoj patnji i slomljenosti, iako je taj zadatak svakako težak. Zauzvrat, naša će srca biti pogažena i dovedena na rub smrti. Ovo mistično mučeništvo ne smije se napustiti. Ne napuštajte ga u korist udobnog života. Umjesto toga, uzmite slomljenost drugih koji su na vas nanijeli i predajte je Isusu. Stavite svoje rane u Njegove rane, a On će vaše srce ponovo učiniti cijelim, pa ćete moći nastaviti davati sebe, izlijevati se uvijek iznova, ne razmišljajući pritom o cijeni. Tada, i tek tada, ljubav će postati potpuna i djelotvorna u svijetu, kroz vas.